Još jedno Svjetsko nogometno prvenstvo i još jedno razočaranje za Englesku, koja po sedmi put putuje kući nakon susreta četvrtfinala.
Tri vijesti o kojima se priča
Francuska ih je savladala rezultatom 2:1, a nikakva im utjeha nije to što su poraženi u najboljoj i najkvalitetnijoj utakmici prvenstva do sada, odnosno utakmici dvije momčadi koje su po mnogima na prvenstvu najviše pokazale.
Nogomet će još tjedan dana ostati u Katru
Činjenica je samo jedna, a to je ta da se nogomet još jednom ne vraća kući, nego se tamo vraća samo ona ekipa koja ga je trebala ponijeti sa sobom. Nogomet ostaje u Katru, u kojem će ga do iduće nedjelje još igrati Argentina, Hrvatska, Francuska i Maroko. Svatko po dva puta.
Od svih reprezentacija koje se nisu našle među četiri najbolje vjerojatno najviše možemo žaliti upravo Engleze, koje je ždrijeb spojio sa sjajnim braniteljima naslova.
I oni su protiv njih odigrali sjajnu utakmicu te će vam gotovo svatko reći da su bili bolja momčad. Bili su postavljeni odgovorno, ali napadački, stvarali su prilike i bili bliže pogotku za 2:1. Kad su ga primili umjesto da su ga dali, dobili su još jednu priliku iz kaznenog udarca. No, onda su pokazali kako su s razlogom Englezi.
Po načinu na koji ga je Harry Kane izveo jasno je da nije bio siguran u sebe, da nije bio uvjeren da je njegovoj momčadi mjesto u polufinalu, a nakon toga i još dalje. Englezi su ovog puta imali ono što im treba za dobar rezultat, osim onoga nečega što je nedostajalo nekim ranijim sjajnim generacijama, koje su na velika natjecanja ispraćane s puno većim očekivanja nego ova trenutačna.
Bahatost su ostavili s druge strane La Manchea
Ovo nije bila klasična Engleska na kakvu smo navikli i kakva je zapravo stvorila veliki broj hejtera. Oni nisu na prvenstvo došli s velikim najavama o osvajanju titule ili toliko spomenutom vraćanju nogometa kući.
Tko zna, možda su ih malo smirili loši rezultati u Ligi nacija, ali Englezi su nakon dugo vremena bili ponizni. U Katar su došli igrati susret po susret. Napredovati, nadigravati se i tako vidjeti dokud će time doći.
Kad su do četvrtfinala došli uvjerljivo, kao najefikasnija momčad i momčad vrijedna gledanja, pojavile su se neke insinuacije, no iz njihovih medija. Igrači su šutjeli i igrali, a u izjavama smo, prije svega, mogli prepoznati samopouzdanje izgrađeno na onome što prikazuju, a ne na tome kakva se imena nalaze na popisu momčadi te u kojim oni sve klubovima igraju.
Vezni red poput onoga s Gerrardom, Lampardom, Beckhamom i Scholesom vjerojatno više nikad neće imati, ali mogu imati momčad. Gore spomenuti vezni red imao je Terryja i Ferdinanda na stoperima, imao je Rooneya i Owena u napadu te, ovisno o vremenu, Nevillea i Cole na bokovima, pa nisu otišli dalje od četvrtfinala niti na jednom velikom natjecanju. 2008. ih na Euru, krivnjom Hrvatske, čak nije niti bilo.
Ova generacija to bi trebala napraviti, no nešto će se ipak morati promijeniti.
Je li Southgate ispunio svoj maksimum?
Iako je Gareth Southgate dobro vodio ekipu te je jednako tako dobro postavio igru protiv Francuza, on nije uspio. Kritika inače ima puno, a naravno da će se postaviti pitanje je li to moglo biti još bolje.
Sve vodi na odgovor da je moglo i moralo. Krenuvši od izbora igrača do nekih taktičkih smjernica, gdje će ovog puta biti manje prigovora nego inače, no bit će ih, bez sumnje.
Osim neiskustva te često loših odluka tijekom utakmice, Southgate ima problem i s vlastitim principom te tvrdoglavošću.
Uzmimo samo primjer Trenta Alexandera Arnolda, igrača kojeg jednostavno ne koristi. Mnogi će reći kako je razlog tome njegova lošija igra u obrani, no taj je čovjek toliko dobar ofenzivno da se to mora istrpjeti. Neki će ga braniti i reći da je taj isti Trent kriv za ovogodišnji poraz Liverpoola u finalu Lige prvaka, a pritom će zaboraviti na činjenicu da bi taj isti Liverpool bez navedenog igrača teško došao do nedavno osvojene Lige prvaka te također dugo iščekivanog domaćeg ligaškog naslova.
Kad imaš Trenta Alexandera Arnolda u momčadi, ne smije biti dvojbi. Zapravo, smjelo bi biti da je u momčadi imao Reecea Jamesa. Ali, tada to više nisu dvojbe, nego slatke brige.
I to je samo jedan primjer onoga gdje je Southgate tvrdoglav. Možemo sad ići do pozivanja Kalvina Phillipsa, odabira Jordana Pickforda kao prvog vratara ili odluke da na početku natjecanja mjesto u udarnom sastavu ima ove sezone nikad slabiji Raheem Sterling, a ne generacijski talent Phil Foden.
Southgateu se može pronaći puno toga što ne štima te bi on unatoč dobrim rezultatima, svakako boljima nego što je imala većina prethodnika, mogao ostati bez mjesta na klupi.
Možda bi zlatnu generaciju, koja će tek doći u prave godine, mogao dobiti priliku voditi netko drugi. Možda neće biti spremni i dalje riskirati s menadžerom za kojeg se još pri postavljanju znalo da je neiskusan. No, tada se uistinu nije imalo što izgubiti.
Najbolje godine tek im dolaze
Judeu Bellinghamu još uvijek je 19 godina, Bukayo Saka ima 21, Foden 22, a Mason Mount i Declan Rice po 23. Trentu je 24, dok je Rashfordu 25. Kod kuće je ostao 22-godišnji Jadon Sancho, kao i 24-godišnji sjajni stoper Milana, Fikayo Tomori.
Svoju pravu priliku kod drugog bi izbornika tek mogli dočekati 25-godišnji James Maddison, ali i igrači poput Jamesa Justina(24), Harveya Barnesa (25), Jarroda Bowena (25), Morgana Gibbs-Whitea (22), Anthonyja Gordona (21) ili Ollieja Watkinsa (26).
Engleski bazen je ogroman i pojavit će se još neki talenti, a većina ovih već sad glavnih igrača ispred sebe ima još nekoliko velikih natjecanja.
Bilo bi uistinu nevjerojatno da takvi igrači na kraju ovakvo nešto ne uspiju osvojiti. Najvažnije je samo da, sad kad smo to napokon od njih dočekali, ostanu skromni i posvećeni onome na terenu, kao što su bili ovo natjecanje. A onda Kane neće promašiti penal niti Saka zicer za 2:1. Samo treba strpljenja.
