„Gospon Otto, koji je najbolji igrač kojeg ste trenirali?“ kao mlad novinar jednom prilikom, ima tome dvadesetak godina, priupitao sam Otta Barića, bez dileme jednog od najvećih nogometnih trenera koje je Hrvatska imala, koji je jučer preminuo u 88. godini.
Otprilike sam znao odgovor, ali htio sam se sam uvjeriti jer sam čuo od nekih starijih ljudi, primjerice Tonka Vukušića, starog Barićeva prijatelja i nekoć prvog suradnika u Dinamu iz Vinkovaca, današnjoj Cibaliji. Cico bi u vinkovačkim nogometnim razgovorima znao podcrtati: „Pa, i Otto kaže da je on najbolji kojeg je trenirao.“
Halilovića doveo u Vinkovce
Tko je taj najbolji?
„Čuj, sinek, to mi je teško reći. Trenirao sam puno sjajnih igrača: Klinsmann, Krankl, Panenka, Halilović, Kranjčar, Okocha…“, nabrajao je trener kojeg su Vinkovčani iznimno voljeli, kao i on Vinkovce:
„Sve ovisi koji je glavni kriterij. Ako ćeš po karijeri, trofejima i nogometnom znanju, onda je to vjerojatno Jürgen Klinsmann, ako ćeš isključivo po talentu i znanju, onda je to Sulejman Halilović. On mi je najbolji“, odgovorio mi je Herr Otto, ne znajući u tom trenutku da sam Vinkovčanin.
Nekoliko godina poslije postavljao bih mu isto pitanje i svaki put bih dobio isti odgovor. Uvijek s dodatnom digresijom o Halilu. Barić je bio od onih ljudi koji nisu olako mijenjali mišljenje.
Iako je imao profinjene manire, nije puno okolišao, bio je prilično izravan. Nije podilazio nikome, uvijek bi rekao što je mislio, bez obzira na to je li se njegov stav podudarao s uvriježenim mišljenjima šire javnosti ili društveno-političkim trenutkom. Ta izravnost ga je krasila cijelu karijeru. Imao je svoje mišljenje i čvrsto ga se držao.
Herr Otto zadužio Cibaliju
Možda šira javnost nije previše upoznata, ali Otto Barić jedan je od najzaslužnijih za uzlet vinkovačkog kluba krajem 70-ih. Upravo je on, uz pomoć tada prvog asistenta Vukušića, selekcionirao momčad koja je 1982. pod Cicinim vodstvom izborila plasman u Prvu ligu. Zbog toga je ostao zapamćen u kolektivnoj memoriji Vinkovčana, podjednako poštovan i obožavan kao i Halilović.
Barić je bio trener sada već kultnog slavonskog kluba od 1976. do 1979., a Halilović je postao ne samo najveća zvijezda kluba nego i Druge lige. Zapravo i puno šire. Sulejman Veličanstveni posljednji je igrač koji je pozivan u A-reprezentaciju ondašnje reprezentacije Jugoslavije iz Druge lige. Time je sve rečeno.
„Ja sam ga doveo u vinkovački Dinamo. Išli smo po njega u Odžak. Imao je tada 50 kilograma s krevetom, ali vidio sam da je nevjerojatno talentiran. Taj je bio igračina. Kad bi lupio lažnjak, pala bi cijela tribina. Po talentu je mogao igrati gdje god je htio, ali nije bio predan nogometu, imao je svoje poroke, bio je boem… Šteta, mogao je napraviti puno više, iako se ne može reći da je napravio malo. Pa, u Austriji ga i dan-danas smatraju najboljih inozemnim igračem koji je igrao u njihovoj ligi“, pričao bi nam Herr Otto, koji je Halila preporučio i zagrebačkom Dinamu, klubu za koji su obojica navijala od djetinjstva. Barić kao Purger i klinac još za vrijeme Građanskog, a Halil kao i većina Posavaca, koji su bili poznati po tome što su redom farbali ograde i kapije u plavo.
Bručić i Kranjčar ljubimci
Po običaju, Dinamo je dugo oklijevao, a kada ga je htio dovesti i kada se činilo da je transfer riješen, uplela se tada svemoćna Crvena zvezda i u zadnji čas ga privela na Marakanu. Bila je to velika afera u ondašnjoj ligi, o kojoj se naširoko pisalo i pričalo.
Barić je Halila preporučio i bečkom Rapidu, gdje je i prešao nakon što je Barić odveo slavni bečki klub 1985. do finala Kupa kupova i potom otišao u Stuttgart.
Na klupi „zeleno-bijelih“ zamijenio ga je Vlatko Marković, koji je u ruke dobio čuveni „trio fantastikus“ Krankl – Kranjčar – Halilović. U momčadi je bio još jedan Vinkovčanin, Petar Bručić, koji je kao i Cico Kranjčar bio član šampionske generacije zagrebačkog Dinama 1982.
Austrijanci se u tuzi opraštaju od Barića: Čuveni Otto Maximale obilježio je austrijski nogomet
Barić je i Bručića i Kranjčara doveo u Rapid početkom 80-ih. Bili su mu omiljeni igrači. Kako je Kranjčar uvijek znao istaknuti, napravio je od njih igrače i ljude.
Marković je za zelenim stolom izgubio naslov s Rapidom. Nakon što su već proslavili naslov prvaka, stigla je depeša iz Austrijskog nogometnog saveza da Bručić nije smio igrati jednu utakmicu zbog žutih kartona. Ali to je već druga priča…
Životno djelo sa Salzburgom
Marković je napustio Rapid, a Barić se nakon jednosezonske avanture u Stuttgartu vratio u bečki klub i odmah osvojio svoj treći naslov prvaka Austrije s Rapidom.
Markovićeva i Barićeva karijera bile su čvrsto isprepletene. Još otkako je Barić naslijedio Markovića na klupi Zagreba početkom 70-ih. Marković je 1988. opet zamijenio Barića u Rapidu, a Herr Otto je prešao u Sturm iz Graza, potom u SK Vorwärts Steyr, pa u Casino Salzburg, s kojim je ostvario ponajveće uspjehe. Odveo ga je do prva dva naslova prvaka Austrije i do finala Kupa UEFA-e 1994.
Ostat će također zapamćeno da je Barićev Salzburg u sezoni 1994./1995. dvaput remizirao u skupini sa strašnim Ajaxom, koji je te sezone triput pobijedio veliki Milan, dvaput u skupini i potom u finalu. Salzburg je s Barićem na klupi i Nikolom Jurčevićem i Tomicom Kocijanom na terenu u Amsterdamu vodio 1:0 (Kocijan je bio strijelac) do 83. minute. Završilo je 1:1.
U prvoj utakmici bilo je 0:0. Na kraju je imao pet bodova kao i Milan, ali i lošiji međusobni skor, pa je ispao iz skupine. Salzburg i Hajduk te sezone u Ligi prvaka jedini nisu primili pogodak u srazu s Ajaxom. No Salzburg je jedini koji nije izgubio od Ajaxa u dvije utakmice.
U Austriji iznimno popularan i cijenjen
Uspjesi sa Salzburgom bit će mu šlag na tortu austrijske ere. Može se čak reći da mu je to životno djelo. Otto Maximale, kako su ga zvali Austrijanci, bio je iznimno popularan i cijenjen u Austriji. Tomu svjedoče i dirljivi oproštaji u tamošnjim medijima i klubovima u kojima je radio. Austrijanci su se stvarno pokazali.
Nakon Salzburga Herr Otto konačno je došao do klupe svoje najveće ljubavi, zagrebačkog Dinama, tadašnje Croatije. Ima neporecive zasluge. Složio je momčad koja je poslije zasjala u Europi.
Barić je bio asistent Ćiri Blaževiću na klupi Vatrenih na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996., a reprezentaciju je samostalnu preuzeo u srpnju 2002. Opet su mu se ukrstili putevi s Vlatkom Markovićem, tada već predsjednikom HNS-a.
Spektakularan ždrijeb Lige prvaka: Na startu nokaut-faze Barcelona – PSG!
Barić je postao izbornik u vjerojatno najtežem trenutku hrvatske reprezentacije, nakon smjene velike brončane generacije. Ipak, uspio je odvesti Hrvatsku na Euro 2004., što je u tom trenutku, realno, bio maksimum. U skupini s Francuskom i Engleskom teško da se moglo više.
Barić je i u reprezentaciji pokazao da ima nos da prepozna pravog igrača. Povukao je potez za pamćenje: uputio je poziv Dadi Prši, tada 28-godišnjaku, za sudbonosnu kvalifikacijsku utakmicu s Belgijom, a dalje je povijest.
Potez s Pršom za pamćenje
Barić je pratio Pršu, zajedno s predsjednikom Markovićem imao ga je na oku. Nije taj poziv stigao odjednom, iz vedra neba, kako se možda činilo. Radio sam u Sportskom tjedniku tih godina, zajedno s kolegom Mariom Glavanom posjetio sam Pršu u Monaku nekoliko mjeseci prije debija za reprezentaciju i napravili smo prvi izravni intervju nekog hrvatskog medija, oči u oči sa stasitim Zadraninom. Pršo je u tom trenutku još uvijek bio prilično nepoznat široj hrvatskoj javnosti.
„Zvali su me iz HNS-a. Rekli su mi da se Barić raspituje o meni“, otkrio nam je Pršo dok smo s njim razgovarali u Villefrancheu sur Meru, mjestu u blizini Nice, gdje je imao i još ima kuću.
Jasno, u tom trenutku nije se moglo znati što će biti, ali nazirali smo veliku priču. Zato smo i krenuli put Kneževine. Herr Otto vidio je u Prši baš to što mu treba. To mu je bila najveća kvaliteta.
Da bi napravio nešto više s Vatrenima, trebao mu je barem još jedan takav od ona dva igrača koja su mu uvijek nedostajala. Herr Otto je otišao, ali slavna poštapalica i ono što je napravio u velikoj trenerskoj karijeri ostaju zauvijek. Doista je zadužio i hrvatski i austrijski nogomet.
