Jedna od glavnih tema proteklog vikenda bila je ta kalkulacija oko utakmice sa Španjolcima. Dobiti ili izgubiti, što je bolje? Na kraju smo dobili jer smo u zadnjih pet – šest minuta, manje željeli izgubiti. Ne samo utakmicu, nego i obraz. Utakmica je bila prilično normalna više od pedeset minuta. Tako se uostalom i igraju ovakvi mečevi. Ozbiljno i jako, egal do pred kraj, a onda „štimanje“.
Tri vijesti o kojima se priča
>> Loše vijesti iz Zaragoze: Lac otpao sa SP-a, problemi s Bičanićem!
>> Goluža: Poslali smo poruku u Hrvatsku, a Francuzi su istrošeni
Na kraju je odlučujuće bilo to što su Španjolci bezuvjetno željeli izgubiti. Puštali su Vorija samog, Šterbik je branio, a zapravo nije, Viran Moros je „poderao“ Čupića za dvije minute – tek da se ništa ne prepusti slučaju. Još tragikomičnije bilo je gledati „furiju“ u napadu: nezgrapno igranje uokolo zone, „tko pukne na gol – umrla mu majka“.
Naravno da će se sada javiti dušebrižnici, čitatelji ovog teksta, tvrdeći da nama Hrvatima ništa nije sveto, da pljujemo uspjeh svoje reprezentacije, nazivati nas prodanim dušama... Ta priča ne drži vodu. Naši su igrali pošteno i na tome, u smislu fair playa, svaka čast. Španjolci su tako očito željeli izgubiti da ih nije bilo briga što pred punom dvoranom svojih navijača izgledaju smiješno, početnički... Naši to sebi ipak nisu mogli ni željeli priuštiti.
Jedan Igor Vori ne želi, i dobro je da ne želi, izgledati kao nezgrapni medo koji prvi put vidi rukometnu loptu. Isto važi i za druge. Uostalom, rekao je Mirko Alilović: „Mi smo njih dobili. Ako su puštali – njihova sramota. Ako su igrali ozbiljno – onda smo bolji.“ I to je istina. Hrvatskoj petica iz zalaganja i fair-playa. Druga je stvar koliko smo time sebi pomogli...
Moram se vratiti na SP u Njemačkoj 2007., kada je bila gotovo precrtana situacija kao danas. I tada smo pobijedili Španjolsku, za nagradu dobili Francusku u četvrtfinalu, ispali, i s jednim porazom bili smo peti. Usput, zlatni Nijemci imali su također jedan poraz. Srebrni Poljaci izgubili su na turniru dvije utakmice, a Danska je osvojila brončanu medalju unatoč tome što je imala tri poraza. Toliko o tome da ako želiš pobijediti (osvojiti medalju) moraš dobiti sve...
Tada je jasna direktiva Saveza prema svlačionici bila: izgubite od Španjolske, izbjegavamo Francusku. Na poluvremenu inkriminirane utakmice došlo je do pobune među igračima. Balić je rekao da ne želi izgubiti namjerno, to je podržao i Metličić i još neki – i pobijedili smo. Vodstvo Saveza je „ispalilo na živce“.
Tema „pobijediti ili izgubiti“ vukla se još nekoliko dana, nagrizla atmosferu i pomogla da se protiv Francuza uđe ranjivo. Pričali su mi poslije neki igrači, sudionici tog prvenstva, da nisu mogli iz glave do kraja izbaciti to pitanje „a jesmo li ipak trebali izgubiti?“. Ispali smo jako moralni i pošteni, nije nam se vratilo kroz rezultat. Istina, možda bismo ispali i da smo išli drugom stazom, naizgled lakšom. Vjerojatno ne, ali to nikada nećemo saznati.
U prethodnom iskustvu leži i pouka. Mogli smo birati, ali više ne možemo, i to je završena priča kojoj se više ne treba vraćati. Priprema za prvenstvo uključuje i pripremu u slučaju ovakvih situacija. Ako se dogodi da možemo birati, onda se unaprijed zna što biramo. Ili ne biramo. Sada to treba zaboraviti i ići dalje. Izabrali smo teži put.
U idealnom slučaju: Bjelorusija – Francuska – vjerojatno Danska – finale. Može li ova reprezentacija, najmlađa u zadnjih deset godina i ranjena ozljedama, proći Rutenku i društvo, pa svjetske i olimpijske prvake, pa europske prvake – pa nekoga u finalu? Ne znamo, ali dok oni vjeruju da mogu, sve je OK.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
