Tri vijesti o kojima se priča
Pitanje je želi li Rijeka uopće biti prvak Hrvatske? Možda želi, ali da joj je rezultat u drugom planu, sada je posve jasno, čak i najvećim „slijepcima“. Jer, kako drugačije protumačiti prodaju Romana Bezjaka u trenutku dok drži čelnu poziciju?
Dakako, naći će se uvijek neko opravdanje, te imao je ovakav ili onakav ugovor, te ispunili mu želju, ali ostaje činjenica da u Rijeci tko god malo „digne glavu“, odmah je na prodaju. Teško je izbrojati sve igrače koje je Rijeka prodala u posljednje dvije-tri godine, niska je toliko dugačka i poznata da nema smisla nabrajati.
Da ne bude zabune, u Dinamu nije puno drugačije, samo što je letvica više podignuta, a Hajduk nećemo ni spominjati, jer su tamo srušeni svi kriteriji, tako da ne treba čuditi u što se pretvorio nekoć veliki klub. Rijeka i posebice Dinamo ipak su druga priča, njih još ima smisla kritizirati. Ne kažemo da se oko njih vrte samo negativnosti, daleko od toga, puno je tu i pozitivnih stvari o kojima smo često pisali, ali jedna stvar ipak bode u oči.
Rijeku očito ne zanima rezultat u HNL-u, barem ne titula prvaka, a Dinamo rezultat u Europi. Ne kažemo da oni ne bi htjeli rezultat, nego da sve rade da ga ne ostvare. I jedni i drugi. Kako objasniti Dinamovu rasprodaju? Priča o mladim igračima koje je nemoguće ili teško zadržati samo je djelomično točna, više je to „spin“ za javnost. Jer, čak i kada igrač izrijekom kaže da bi rado ostao (Rog), brže bolje mu zatvaraju usta i guraju ga na „prodajnu policu“.
Zašto se ne ulaže u pojačanja?
Logika rasprodaje se nameće sama po sebi: što se prije proda igrač, otvara se mjesto za drugoga, a to znači veći obrt novca i razno-raznih interesa. Ne treba biti previše promućuran da se zaključi kako je niska ljudi koja od toga ima koristi poprilično dugačka. Deviza je „samo nek' se vrti“, otprilike tako nekako.
Ne kažemo da hrvatski klubovi ne bi trebali prodavati igrače, jasno je da se moraju puniti proračuni, jasno je da je to i biznis, da tu netko mora zaraditi, ali u svemu postoji granica pa i u tome. Jasno, ako vam je u prvom planu rezultat, a ne zarada.
Ok, prodali su Tomasova, ali zašto pobogu i Bezjaka? Ok, prodali su Brekala i Pjacu, ali zašto i Roga? Ok, prodali su ih sve, uvijek će naći neki razlog, ali zašto onda od zarade na kupovinu novih igrača ne idu barem dvije trećine.
Za primjer, Borussia Dortmund je ovog ljeta prodala igrača u vrijednosti od 111 milijuna eura, ali u nova pojačanja uložila je 108. Ako je Dinamo zaradio 40 ili 50 milijuna, nije važno koliko točno, zašto onda ne uloži u prava pojačanja? Zar nema novca? Kako nema ako se u zadnjih desetak godina prodalo igrača za desetke pa i stotine milijuna, kako nema ako je klub pun kao brod, kako su u Dinamu rado isticali na svakom koraku.
Gdje je tu smisao?
Da, istina je, Dinamova nogometna škola odlično radi, i zato zaslužuje sve pohvale, no postavlja se pitanje što je smisao postojanja te škole, koju, uzgred rečeno, financiraju i porezni obveznici. Je li smisao škole da bude raskošna „trgovina“ za strane klubove?
Je li smisao odgoj tih igrača i što brža prodaja ili pokušaj sastavljanja momčadi koja će biti konkurentna u Europi? Što je glavni razlog zašto Dinamo već 46 godina nije dočekao proljeće Europe? Nisu valjda avetinje, prokletinje ili zakopane kosti ispod maksimirskog travnjaka.
Dinamo je javni klub, a smisao postojanja javnog kluba je što bolji rezultat. Valjda. Gdje je smisao cijele priče ako će Dinamo uglavnom služiti kao poligon za prodaju igrača? Koliko smo samo puta čuli priče o novoj viziji i novom početku? Evo sad će, samo što nije, kao da čekamo Godota.
Prije desetak godina na Maksimiru se vrtjela mantra kako se moraju akumulirati određena sredstva da bi se kasnije zadržavali najbolji igrači. To je bilo opravdanje koje je držalo vodu. Što je sad razlog? Zar se nisu akumulirala sredstva, zar nisu prodana dva tuceta igrača za velike novce?
Ako rezultatski smisao ne postoji, zašto pobogu građani financiraju Dinamovu i sve ostale nogometne škole u Hrvatskoj? To tek nema smisla.
