Put do Ukrajine i Poljske bio je popločen brojnim problemima, sumnjama i razočaranjima, ali drama je na kraju sretno završila. „Nane“ je ponovno omiljena faca u Hrvata, a reprezentativci heroji. Nije bilo lako a ni jednostavno, no u sportu i životu općenito iz muke i golgote često proizlaze najveće i najljepše stvari. S Turskom je počelo jedno turobno stanje, a s Turskom je i završeno. Valjda je tako bilo zapisano, no pitamo se što slijedi?
Tri vijesti o kojima se priča
Ako je pobjedom protiv Turske završilo razdoblje suše, logično bi bilo zaključiti da predstoji „sedam rodnih godina“. Ne mora baš sedam, ali nadamo se barem tri-četiri. Osobno bismo voljeli da ova generacija vrhunac dosegne na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ali naravno da ne bismo imali ništa protiv i da se na predstojećem Euru okiti lovorikama. Međutim, postavlja se pitanje koliko je to realno?
„Idemo osvojiti Euro, ali svjesni da možemo i ispasti u skupini“, gotovo pitijski mudro poručio je Slaven Bilić nakon što je Hrvatska osigurala plasman na Euro.
Neki će možda reći da Bilić bespotrebno raspiruje iluzije, drugima će ovo zvučati kao klasičan sofizam i neće biti daleko od istine, jer što god se dogodilo na Euru, Bilić će moći reći da je bio u pravu. Možemo razumjeti izbornika, morao je naći formulaciju u kojoj će se pokazati kao samouvjereni i ambiciozni vođa koji ima puno povjerenje u svoje trupe a da uz to ne ostavi dojam bahatosti.
Doista bi bilo fantastično da „Bilić boysi“ u Ukrajini i Poljskoj naprave korak više nego u Austriji i Švicarskoj, gdje su stigli do četvrtfinala, a kamoli da osvoje titulu prvaka Europe, međutim, ni prvo a još manje drugo ne treba postavljati kao imperativ.
Ždrijeb skupina na rasporedu je 2. prosinca u Kijevu, a poznavajući mentalitet ovdašnjih ljudi, Lijepu našu zapljusnut će već danas val euforije. Nije važno hoće li Hrvatska biti u drugom ili trećem „šeširu“, nije ni važno koga će izvući, ali već vidimo da će se zakotrljati priča: Tko nam što može, idemo do kraja!
Dok je vrijeme ipak plediramo na razboritost, jer bilo bi glupo ne izvući pouke iz svega što se događalo posljednjih godina i ponovno upasti u žrvanj pretjeranih očekivanja. Golema očekivanja uglavnom su uzrok još većih razočaranja, a za to nema nikakve potrebe. Nije zabranjeno biti ambiciozan, nije zabranjeno ni sanjati, ali ponekad je pametnije ostati čvrsto na zemlji.
Nećemo sada elaborirati onu otrcanu priču o maloj naciji koja ima manje stanovnika nego neke zemlje nogometaša, nego ćemo racionalno, za neke možda i prehladno konstatirati kako plasman na Euro kroz doigravanje ne znači automatski da Hrvatska odjednom postaje favorit turnira. Dovoljno je pogledati „rostere“ trenutačno najboljih sedam-osam europskih klubova i vidjet ćemo da su u njima tek dvojica hrvatskih nogometaša, ako se složimo da Bayern pripada u tu skupinu, a i od te dvojice jedan nije ni blizu udarnom sastavu svoje momčadi. Zbog čega onda očekivati od hrvatske reprezentacije da budu među najboljima u Europi? Nije li to nepravedno prema igračima, ali i neobjektivno? Nema sumnje da Hrvatska ima dobru reprezentaciju koja je u stanju gotovo svakoga pobijediti, ali isto tako i gotovo od svakoga izgubiti. Tu činjenicu je i sam izbornik potvrdio.
Hrvati su, kao i većina mediteranskih nacija, ali i poneka sjeverna, poput Engleza, skloni ići iz krajnosti u krajnost. Ogled s Turskom tek je posljednji primjer kako nam je od potpunog nepovjerenja do bezgranične euforije dovoljno samo 90 minuta. Ali, treba imati u vidu i da je jedna utakmica dovoljna da se ponovno vratimo na početno stanje srdžbe i očaja. Stoga predlažemo da predstojeći ždrijeb skupina na Euru svi skupa dočekamo relaksirano i opušteno. Samim plasmanom uspjeh je već napravljen, sve više od toga trebali bismo shvatiti kao veliki bonus. U takvom ozračju možda se i dogodi veliki rezultat…
