Da jabuka ne pada daleko od stabla, dokazao je nedavno vratar Leicestera Kasper Schmeichel. S lisicama je senzacionalno osvojio naslov u Premiershipu te tako ponovio uspjeh slavnog tate Petera Schmeichela, koji je čak pet puta s Manchester Unitedom osvojio Englesku ligu.

Englezi su se odmah našalili te predvidjeli da će i Kasperov sin, odnosno Peterov unuk Max prije osvojiti Premiership nego Liverpool.

Obitelj Schmeichel nije izuzetak, bilo je puno slavnih očeva i sinova koji su bili uspješni u nogometu. Uglavnom su očevi bili uspješniji, ali bilo je i obrnutih slučajeva.

Cesare Maldini bio je legendarni branič Milana, u kojem je osvojio četiri Serije A i Kup prvaka, no sin Paolo uspio ga je nadmašiti. I to višestruko. Plavooki ljepotan osvojio je s rossonerima čak sedam prvenstava te pet Liga prvaka.

Sin ušao u igru umjesto oca

Zanimljivo, u većini slučajeva sinovi su igrali na istim pozicijama kao i slavni očevi. Takav je slučaj i s islandskim nogometašima Gudjohnsenima. Otac Arnor bio je dugogodišnji napadač Bordeauxa i Anderlechta, a i sin Eidur igrao je u napadu, ali za još bolje klubove – Chelsea i Barcelonu.

Gudjonseni su ujedno i jedini otac i sin koji su zaigrali u napadu na istoj reprezentativnoj utakmici. Dogodilo se to 1996. godine u dvoboju Islanda protiv Estonije, a tada 35-godišnjeg Arnora zamijenio je baš 17-godišnji sin Eidur.

Jordi Cruijff i Darren Ferguson pak spadaju u sinove koji nikada nisu dostigli razinu svojih očeva.

Doduše, Jordiju je to bilo gotovo nemoguće, jer njegov otac Johan bio je ponajbolji nogometaš svih vremena. Zanimljivo, Johan je svojedobno bio i Jordijev trener u Barceloni.

Ferguson gurao sina, ali...

Trener svom sinu bio je i Alex Ferguson, no uz sve moguće protekcije Darren nije ostavio trag u Manchester Unitedu. U četiri godine uspio je tek 27 puta nastupiti za crvene vragove, a kasnije je igrao za Wolverhampton, Spartu Rotterdam, Wrexham.

Engleski novinari jednom su cinično napisali: “Sir Alex je najveći trener u povijesti, ali trebale su mu četiri godine da shvati da njegov Darren nema pojma te da rečenica: ‘Sine, danas igraš u prvih 11’” zaista nema smisla.

Novinari su često zamjerali i Zlatku Kranjčaru što “gura” sina Niku u reprezentaciju. Iako, Niko mu je vratio povjerenje, riješio je najvažniju utakmicu u kvalifikacijama za SP 2006., zabio je gol u pobjedi 3:1 protiv Bugarske u Sofiji.

U Hrvatskoj je mnogo primjera očeva i sinova koji su bili sjajni nogometaši. Osim Zlatka i Nike Kranjčara, tu su još i Davor i Duje Čop, Rudika i Domagoj Vida, Sead i Alen Halilović, Zdenko i Tin Jedvaj, Mladen i Šime Vrsaljko, Igor i Zvonko Pamić, Stipe i Franko Andrijašević...

Davor Čop bio je vrlo dobar napadač Hajduka, s bilima je osvojio Jugoslavensku ligu 1979., a 1986. bio je i najbolji strijelac lige, ali u dresu Dinama iz Vinkovaca.

Davor nije uvijek navijao za Duju

Sve te uspjehe ponovio je i njegov sin Duje Čop. On je dvaput osvajao prvenstvo (s Dinamom 2013. i 2014.), a u toj drugoj sezoni bio je i najbolji strijelac Prve HNL.

„Priznajem, sin me nadmašio. Ali nitko sretniji od mene zbog toga“, kaže nam Davor Čop i dodaje:

„Naravno da sam želio da moji sinovi postanu nogometaši, ali nikada ih nisam silio na to. Duje je sam to izabrao.“

Iako često tate guraju sinove, kod Čopovih to nije bio slučaj.

„Duje je počinjao u Hajduku dok su tamo treneri bili moji bivši suigrači, no nikada mi nije palo na pamet da ga poguram. Naprotiv, čak sam i sam plaćao ulaznice za njegove utakmice, nisam ništa želio besplatno. Na kraju su ga iz Hajduka potjerali misleći da nije dovoljno dobar. No, Duje je uspio zaobilaznim putem, preko Splita i Dinama“, kaže Davor Čop.

Zanimljivo, iako mu je sin, Davor nije uvijek navijao za Duju.

„Kad je igrao za Dinamo protiv Hajduka, navijao sam da zabije gol, ali da bijeli pobijede. Ipak sam ja hajdukovac, nisam mogao protiv toga“, zaključuje Čop.
 

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi
DNEVNIK.hr aplikaciju