Tek ćemo vidjeti hoće li Murić uspjeti prijeći u neki inozemni klub, spekulira se da se radi o Ajaxu, s tek plaćenom „razvojnom odštetom“ od 250 tisuća eura ili će Dinamo uspjeti stopirati odlazak svojeg trenutačno drugog najvećeg talenta, no nema sumnje da bi taj slučaj mogao u bitnom odrediti ne samo budućnost zagrebačkog kluba, već možda i hrvatskog pa čak i europskog nogometa.
Tri vijesti o kojima se priča
Dinamu prijeti katastrofa: Ako Murić dobije spor, ključ u bravu!
Svjedoci smo trenda sve ranijeg ulaska u profesionalne vode mladih nogometaša i potom njihovih odlazaka iz matičnih klubova u ranim godinama života. Fifa je donijela neke propise radi zaštite prava maloljetnih nogometaša, no stječe se dojam da je na terenu samo potencirana „trgovina djecom“.
U posljednjih nekoliko godina transferi tinejdžera zauzimaju značajan postotak ukupnih transfera na europskom i svjetskom „tržištu nogu“. Klubovi kupuju sve mlađe i mlađe igrače, a transferi tinejdžera postaju sve lukrativniji posao. Gotovo da nema značajnijeg europskog kluba koji na svojem platnom spisku nema nekog obećavajućeg klinca.
Obično takve igrače šalju na posudbu u svoje podružnice i nadaju se da će se tamo razviti u respektabilne nogometaše koje će potom vratiti u svoje redove ili će ih barem prodati u treći klub za zadovoljavajući iznos.
Bogatašima je lakše kupiti nego stvarati, ali opet za što manje novca
Međutim, većina velikih europskih klubova uglavnom ne izbacuje svoje prvotimce iz svojeg omladinskog pogona nego ih dovodi iz drugih sredina. Bogatim klubovima lakše je kupiti ili „oteti“ za sitne novce nego da sami stvaraju. Stvaranje igrača za njih je u pravilu gnjavaža koju prepuštaju manjim klubovima poput Dinama, Hajduka ili Rijeke, koji su potom primorani sličnu politiku provoditi prema još manjim klubovima.
Neki veliki klubovi specijalizirali su se kao „posrednici“ između malih i najvećih klubova. Londonski Arsenal može poslužiti kao najbolja ilustracija takve politike. Arsene Wenger već godinama uživa glas ponajboljeg „razvojnog menadžera“, odnosno trenera koji od mladih talenata pravi svjetski priznate igrače. Međutim, malo je tih igrača izašlo iz Arsenalova inkubatora, „topnici“ godinama u udarnoj momčadi nisu imali nijednog igrača poniklog u vlastitoj omladinskoj školi, u posljednje vrijeme situacija se ponešto promijenila, ali i dalje glavninu igrača dovode sa strane.
Arsenalova politika godinama je bila da ne kupuje gotove igrače, stasale zvijezde, nego obećavajuće tinejdžere. Ponekad su takve igrače znali masno platiti, kao što je bio slučaj s Theom Walcottom, ali uglavnom su gledali da igrači nisu potpisali profesionalni ugovor s matičnom klub, jer su onda puno jeftiniji, ponekad gotovo besplatni.
Svote koje dobivaju matični klubovi za razvoj igrača prilično su smiješne za bogate klubove kao što je Arsenal. Upravo je zbog toga Barcelona već godinama u otvorenom ratu s Arsenalom. Katalonci su „topnike“ u nekoliko navrata optužili za besprizorne krađe talentiranih izdanaka iz njezine poznate škole nogometa La Masije. Najpoznatiji takav slučaj bio je Cesc Fabregas.
Novi moment kod 'slučaja Murić'
Za hrvatske klubove i većinu manjih i osrednjih europskih klubova, koji uglavnom žive od „proizvodnje“ igrača i prodaje istih, nije toliki problem što igrači odlaze sve mlađi u inozemstvo ili domaće veće klubove, nego u tome što sve teže mogu adekvatno naplatiti te transfere.
Novi moment kod „slučaja Murić“ je taj što je on uz suglasnost roditelja potpisao profesionalni ugovor i potom aneks ugovora prema kojem kod isteka istog automatski stupa na snagu produljenje ugovora na dodatnih pet godina. Međutim, Murićevi zastupnici tvrde da to nije prema propisima Fife i da je on slobodan igrač nakon isteka ugovora sredinom lipnja ove godine.
Sporno je i tumačenje Fifina propisa koji kaže da maloljetni igrači mogu potpisati ugovor najduže na tri godine. Murić je potpisao ugovor s Dinamom kada je imao 16 godina, odnosno na dvije godine, a potom i aneks ugovora na pet godina. Znači li to da je Murić ipak obvezan odraditi barem još jednu godinu na Maksimiru?
To su pravna pitanja koja će se očito rješavati na zato nadležnim mjestima, no nameće se zaključak da će Dinamo i slični klubovi diljem Europe i svijeta sve teže ostvarivati lukrativne odštetne zahtjeve te da će biti primorani prodavati svoje igrače kad napune 16 ili 17 godina. Oni to većinom ne žele, ali su na to jednostavno natjerani silom prilika.
Skauti velikih klubova krstare Hrvatskom
Transferi poput Matea Kovačića ili Tina Jedvaja, za koje su „modri“ ukupno uprihodili ili će uprihoditi oko 20 milijuna eura, u budućnosti će se jako teško ostvarivati. Skauti inozemnih bogatih klubova krstare uzduž i poprijeko Hrvatske, gotovo da nema ni malo darovitijeg mladca koji nije zapisan u njihov notes.
Lako je zamisliti scenarij u kojem će roditeljima mladih igrača obećavati bogate ugovore ako pristanu odmah prijeći u njihove redove ili ako su već potpisali profesionalni ugovor, da ne pristanu produžiti ugovor s matičnim klubom čim postanu punoljetni. Zapravo, to se već događa.
Postavlja se pitanje zašto bi veliki inozemni klubovi pristali plaćati velike odštete ako igrače mogu na ovaj ili onaj način dobiti gotovo besplatno? Nogometni klubovi nisu socijalne ustanove, oni sigurno isključivo gledaju svoj interes. Netko naivan će postaviti pitanje: zašto bi mladi igrači odnosno njihovi roditelji pristajali na takve aranžmane? Odgovor je vrlo kratak – zbog novca. Ako inozemni klub ne mora platiti odštetu, onda će igraču ponuditi bitno veću godišnju plaću.
Istina jest da tim mladim igračima neće jamčiti uspjeh i razvoj karijere u željenom smjeru, ali to im nitko ne može jamčiti niti u matičnom klubu. Čelnici hrvatskih klubova često će potegnuti argument kako je malo mladih igrača uspjelo u inozemstvu. To je činjenica, no isto je tako činjenica da nije puno manji postotak propalih talenata u njihovim klubovima.
Svatko tko imalo prati nogomet u dahu će izrecitirati tucet propalih talenata u Dinamu, Hajduku ili nekom trećom klubu, a da su malo ili gotovo ništa zaradili. Nogometaši koji su uspjeli, odnosno oni koji mogu dobro i udobno živjeti od nogometa zapravo su rijetke iznimke.
Roditelje treba razumjeti
U situaciji kada nijedna strana roditeljima ne može jamčiti da će njihov tinejdžer uspjeti u profesionalnom nogometu, a za to je bezbroj razloga, logično je da će se u najvećem broju slučajeva odlučiti za značajno izdašniju financijsku ponudu. Naravno da konačna odluka puno ovisi o socijalnom statusu obitelji mladog igrača, ali svi znamo kakva je ekonomska situacija u Hrvatskoj.
Puno je više onih koji nemaju, čak ni dovoljno za normalan život, nego onih koji imaju. Omjer je zapravo toliko drastičan da se može govoriti o teškoj anomaliji, što dovoljno govori o društvu u kojem živimo.
Roditelji čija se djeca ozbiljnije bave nogometom dovoljno su informirana da znaju koliko je mala vjerojatnost da njihovo dijete ostvari profesionalnu karijeru s kojom će osigurati egzistenciju pa čak i ako se radi o većem talentu. Šansa da mladi nogometaš ostvari značajniju karijeru ostane li u hrvatskom klubu nije puno veća nego ako se odluči za inozemstvo. U oba slučaja radi se o iznimno malim postocima.
Šansa je relativno veća ako kažete da ima tri posto šanse da uspije u Hrvatskoj ili jedan posto u inozemstvu. U oba slučaja puno je veća šanse da ne uspije. Privid u javnosti o nogometašima bogatašima stvaraju igrači koji su ostvarili velike karijere, no oni su u velikoj manjini. Malo tko obraća pažnju na vojsku onih koji nisu uspjeli, a među njima su mnogi puno obećavali.
Kome pogoduju Fifa i Uefa ?
Stoga je teško osuđivati uglavnom osiromašene roditelje koji se odluče uzeti vrapca u ruci nego da čekaju goluba na grani. I taj vrabac za njih često izgleda kao sokol. Kad stigne ponuda inozemnog kluba, računica je jasna: ako im dijete i ne uspije, barem će zaraditi za solidan pa čak i dobar život. U Hrvatskoj im nitko ne može jamčiti ni puno manje od toga. Stoga ne treba čuditi što mladi hrvatski igrači sve češće odlaze u inozemstvo.
Jedini način da se zaustavi odljev talenata iz matičnih klubova jest taj da Fifa promijeni svoje propise. No, teško će se to dogoditi, jer velikim i bogatim klubovima zapravo odgovara ova situacija. Oni ne razmišljaju o tome da bi takva politika mogla uništiti manje klubove, iz čijih sredina crpe tako kvalitetne resurse. O tome će razmišljati tek kad oni uđu u probleme.
Poplava licemjera u skupim odijelima koji su zalažu za razno-razna prava, ali samo ako njima idu u korist, nije zaobišla ni nogomet, koji je zapravo samo ogledalo društva. Mislimo da nema potrebe pojašnjavati kome Fifa i Uefa obično pogoduje u razmirica "malih i velikih". Vidjet ćemo što će napraviti u budućnosti po ovom pitanju.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
