Svjetska nogometna prvenstva kroz povijest izbacila su brojne heroje, ali i tragičare koji se podjednako pamte. Teško je reći tko je najveći tragičar ili ako hoćete najkritiziraniji nesretnik svih Mundijala, sve ovisi koji su parametri u razmatranju najvažniji. Kandidata ima podosta.
Ako uzmemo u obzir da bi se trebalo raditi o kobnoj pogrešci slavnog igrača neke od nogometnih velesila, nije nužno, ali veličina igrača i reprezentacije pojačava dojam, te da je ta pogreška izazvala rijetko viđeni val negativnih reakcija među navijačima u domicilnoj zemlji, prvo nam na pamet pada jedno slavno ime.
Ne, nije nesretni Andres Escobar, jer njegovo ubojstvo nakon SP 1994. ima više veze s tko zna kakvim mafijaškim poslovima nego s razočarenjem ili bijesom Kolumbijaca zbog autogola. Nije ni David Beckham, jer to što je Beckham doživio u Engleskoj nakon onog čuvenog crvenog kartona protiv Argentine u osmini finala Svjetskog prvenstva 1998., prava je kamilica u odnosu što se događalo u Brazilu, pa i širom svijeta, nakon što je nezaboravna brazilska generacija 1982. izgubila u odlučnoj utakmici druge skupine od Italije i nije se plasirala u polufinale.
Cijeli svijet je plakao za nevjerojatno talentiranom zvjezdanom momčadi koja je bila najveći favorit turnira i igrala najljepši nogomet; pravu, čistu, nepatvorenu „jogo bonito“, do današnjih dana nedostignuti izričaj koji neugroženo i postojano stoji na estetskom nogometnom pijedestalu. Tko nije gledao kako oni igraju, niti ne zna što zapravo znači umjetnost nogometa. Brazil je isprva zahvatio val razočarenja koji nije viđen od 1950. i Maracanazoa, a onda se opći očaj kanalizirao u tsunami neviđenog bijesa, najviše prema jednom igraču.
Milijuni Brazilaca iskalili bijes na Toninhu Cerezu
Riječ je o Toninhu Cerezu, legendi brazilske reprezentacije, Atletico Mineira, Sao Paula, Rome i Sampdorije. Bio je veliki nogometaš i veliki nesretnik, kontroverzna osoba brazilskog nogometa, koliko cijenjen i voljen toliko i napadan u rodnoj zemlji, moglo bi se čak reći i omražen.
Izgubio je dva finala Kupa prvaka, s Romom 1984. pred svojim navijačima, Liverpool je slavio na jedanaesterce na rimskom Olimpicu, a sa Sampdorijom 1992. na podjednako dramatičan način od Barcelone na Wembleyju, kada je Ronald Koeman zabio pobjednički gol u finišu utakmice iz slobodnog udarca. Bio je član momčadi Rome koje je na gotovo tragičan način izgubila naslov prvaka 1986. pod vodstvom Svena Gorana Erikssona.
Nakon što je razorila Juve na Olimpicu, Roma je u posljednja dva kola trebala pobjede protiv Leccea u gostima i Coma kod kuće za siguran naslov. Obje je izgubila, dok je Juve slavio na San Siru protiv Milana i protiv Leccea u zadnjem kolu u Torinu. Navijači Rome ne mogu prežaliti to prvenstvo. Roma je igrala lijepo i efikasno, dominirala u derbijima, ali i gubila protiv „malih“.
Sve bi to Cerezo zaboravio i gurnuo na stranu da nema debele sjene sa Svjetskog prvenstva 1982. Cerezu je to bilo drugi Mundijal, slovio je za jednog od najboljih svjetskih veznjaka, bio je član udarne momčadi Brazila koju mnogi smatraju najspektakularnijom i ujedno najtragičnijom u povijesti nogometa. Ljubitelji nogometa u dahu će izrecitirat tu postavu u sitne sate, i to nakon burne pijanke: Valdir Peres, Leandro, Oscar, Falcao, Luizinho, Junior, Socrates, Cerezo, Serginho, Zico i Eder. Velikan do velikana, zvijezda do zvijezde.
Kobna pogreška na Sarriji
Nakon što je poderao sve redom, uključujući i Maradoninu Argentinu, tada aktualnog svjetskog prvaka, koju je rastavio na proste faktore, Brazil je na staroj Sarriji izgubio od Italije 3:2 u posljednjem kolu drugog kruga natjecanja, a trebao mu je samo remi za prolaz dalje. Paolo Rossi bio je junak utakmice, a Cerezo tragičar. Sav bijes desetina milijuna Brazilaca sručio se na njegova pleća. I dan danas kada se njegovo ime spomene u Brazilu, mnogi se sjete te utakmice i Cerezove pogreške kod drugog gola Italije kada mu je Rossi presjekao pas i zabio gol.
Džabe što je Falcao kasnije izjednačio na 2:2 pa Rossi opet zabio za 3:2, milijuni Brazilaca i dalje misle da je ta pogreška odlučila utakmicu. Igrač s takvom tehnikom, takvim pregledom igre, a ipak ničim izazvan poteže horizontalnu loptu na djelu terena gdje se to jednostavno ne smije raditi. Ali, to je bio taj Brazil, ležeran i opušten, samouvjeren, uvjeren u nepogrešivost, toliko uvjeren u vlastitu nadmoć da je u svakoj situaciji težio spektaklu, ljepoti poteza, a to je neminovno dovodilo do pogrešaka, fatalnih pogrešaka.
Cerezo je ostao u kolektivnoj memoriji Brazilaca kao najveći krivac što „najljepši Brazil“ nije osvojio titulu prvaka svijeta. Teško da postoji nogometaš koji je pretrpio veće kritike i napade sunarodnjaka. Doček te brazilske reprezentacije u domovini još i danas se pamti. Napadalo se sve, ali Cerezo je bio na najvećem udaru, život mu je bio u opasnosti, dugo nije smio izaći na brazilske ulice.
„To što je morao pretrpjeti zbog jedne pogreške nikada nije viđeno. Bila je to velika nepravda, posebice kad se zna da je bio jedan od najboljih naših igrača u proteklim utakmicama. Ja sam promašio onaj penal protiv Francuske četiri godine poslije u Meksiku, napadali su me, ali to nije bilo ništa spram Cerezove muke“, prije nekoliko godina ispričao je veliki Zico.
Satisfakcija u Sao Paulu
Cerezo je nakon Mundijala prešao u Europu, neki će reći da je jednostavno morao otići iz Brazila, jer to se nije moglo trpjeti. Kako je odlično igrao u Romi ostao je standardni član reprezentacije, trebao je nastupiti na svojem trećem Svjetskom prvenstvu 1986. u Meksiku. Čekao je taj Mundijal kao ozebao sunce, tako žarko se želio iskupiti, no samo mjesec dana prije turnira zadobio je u ozljedu mišića i morao je otkazati nastup.
Cijelo desetljeće Cereza su na travnjacima pogađale nesreće za nesrećom. Donekle je zadovoljštinu našao u osvojenom prvenstvu sa Sampdorijom, a konačnu satisfakciju doživio je u Sao Paulu s kojim je početkom 90-tih osvojio Copa Libertadores i dva Interkontinentalna kupa.
Upisao je 57 nastupa za brazilsku reprezentaciju, dvaput je proglašavan za najboljeg igrača Brazila, a kasnije se bavio trenerskim poslom, vodio je uglavnom brazilske i azijske klubove. Otac je četvero djece, među njima je i poznati transrodni model, Lea T., rođena kao Leandro Medeiros Cerezo, dugogodišnja muza Riccarda Tiscija (otuda onaj T.), kreativnog direktora francuske luksuzne modne marke Givenchy.
