Za Ivu Karlovića prvi sam put čuo još za srednjoškolskih dana. Ne sjećam se više koja je godina bila, negdje sredinom devedesetih, Karlović, Ljubičić i Ivica Ančić (Marijev brat) osvojili su naslov europskih prvaka do 16 godina. Kako me je Goran još tamo krajem osamdesetih opasno navukao na tenis, usputno sam pratio i rezultate naših najboljih juniora nadajući se da nakon Zeca, Hrvatska neće nestati s teniske mape svijeta (u to vrijeme Ivanišević je bio jedini Hrvat u Top 200).

Razveselio me tako uspjeh mojih vršnjaka koji su nagovijestili da ću i u novom mileniju moći navijati za „nekog svog“ na najvećim turnirima.

Ivo je u to vrijeme bio u debeloj sjeni Ivana i Ivice. Ljubičić i Ančić imali su bolje rezultate, na državnim prvenstvima najčešće međusobno igrali finala, a i kada je Hrvatska na Firulama dočekala Australiju u play offu Svjetske skupine Davis Cupa '96, između njih dvojice birao se četvrti čovjek Franulovićeve momčadi.

Obećavajuću karijeru Ivice Ančića prekinule su ozljede, pa se posvetio fakultetu i treniranju mlađeg brata Marija (svjetskog igrača koji se sreći, nažalost, također opasno zamjerio i bio zaustavljen na vrhuncu moći).

Ivan Ljubičić nakon dvije godine traženja u seniorskoj konkurenciji uspio je napraviti presudan iskorak i s godinama se razviti u jednog od najboljih tenisača svijeta. A Karlović?

Nakon juniorske karijere, poput brojnih bezimenih tenisača tražio je svoj put prema afirmaciji i bijegu iz sportske anonimnosti. Put vraški težak, s mnogo više frustracija nego radosti, opterećen financijskim brigama i nezaobilaznim pitanjem „što ako ne uspijem“?

A da će uspjeti vjerovali su valjda samo članovi najuže obitelji.
Jer u godinama do kojih većina tenisača već pokaže „jesu li ili nisu“, Karlović je životario na teniskim marginama, obilazio futurese (češće) i challengere (rijeđe) u potrazi za pokojim bodom, spavao u jeftinim hotelima, jednostavno spajao kraj s krajem.

Iako bi većina u tim uvjetima odustala i okrenula se treniranju klinaca na Šalati, Karlović je vjerovao da će i njemu jednom sunce svanuti. Životne li ironije, dogodilo se to na mjestu na kojem sunce rijetko sija, posebno teniskim anonimcima „u potrazi za srećom“.

Jedan sunčani vimbldonski ponedjeljak zauvijek je promijenio život Ive Karlovića. Blagonaklonost ždrijeba omogućila mu je da zagazi svetu travu centralnog terena All England Cluba, pred očima cijelog svijeta odigra meč s braniteljem naslova Lleytonom Hewittom i jednog dana unucima s ponosom priča kako je i on bio maleni dio povijesti Wimbledona. Za većinu jackpot, „al' je Ivo htio mnogo više“.

Dok je zbunjeni australski velikan shvatio što ga je snašlo već je bio u svlačionici, a naslovnice otočkih dnevnika vrištale su o Hrvatu košarkaške visine koji „servira s trećeg kata“.

Karijera Ive Karlovića nakon toga je konačno krenula smjerom koji je godinama sanjao. Igrao je značajnu ulogu na velikim turnirima, pobjeđivao najbolje tenisače svijeta (Federer, Đoković, Roddick...), a financijske probleme ostavio u prošlosti kao lošu uspomenu. Svoje teniske vrline maksimalno je iskoristio, nedostatke sakrio koliko je mogao, ali i konstantno radio na njihovu ispravljanju.

Na vrhuncu karijere stigao je i do 14. mjesta ATP ljestvice, igrao u četvrtfinalu Wimbledona, ali za dobar dio hrvatske javnosti i dalje je bio samo „čovjek sa servisom, koji ne zna hodati po terenu“. Nažalost, za naše okruženje ništa čudno, uostalom ovdje su i Ivaniševića dok nije osvojio Wimbledon neki tretirali isključivo „velikim serverom“.

Omalovažavane sportaše, u koje je malo tko vjerovao, a napravili su karijeru, uvijek sam posebno cijenio. Na pitanje o najdražem hrvatskom nogometašu od mene nećete dobiti odgovor „Modrić ili Kranjčar“ (iako, obojicu iznimno cijenim) već – „Olić“!

Za Karlovića neću reći da mi je najdraži tenisač, ali da ga maksimalno respektiram znaju svi s kojima sam ikad razgovarao o tenisu. Tko god do kraja iskoristi vlastite mogućnosti i uz krvavi rad stigne do cilja za mene je sportski junak. Ta formula nekome će donijeti broj 1, nekome mjesto među najboljih 50, a nekome spoznaju da je dao sve od sebe, ali su se karte jednostavno drugačije posložile.

Imidžu Ive Karlovića u hrvatskoj javnosti sigurno nije pomogla epizoda sa svojevremenim neigranjem za Davis Cup reprezentaciju. I tada, a i danas, smatrao sam da to nije bila najsretnija odluka. Niti Ivi (prvenstveno) niti reprezentaciji nije donijela ništa dobroga.

No, ta priča završila je srećom bez repova, Karlović i tadašnji izbornik Prpić riješili su nesporazume i Ivo se vratio u repku.

A, iako to vjerojatno nije fer, upravo je prošli vikend i nastup reprezentacije u Japanu za Karlovićev imidž u našoj javnosti učinio više od svih velikih pobjeda koje je ostvario od onog sunčanog vimbldonskog ponedjeljka 2003.

„Div sa Šalate“ povukao je reprezentaciju na način na koji je to u šampionskoj 2005. činio Ivan Ljubičić. S dvije pojedinačne pobjede i trijumfom u paru, Hrvatsku je odveo do velikog slavlja na dalekom istoku. Kei Nishikori u posljednja je tri mjeseca pobjeđivao Đokovića, Berdycha i dva puta Tsongu, a protiv Karlovića od sredine prvog seta nemoćno vrtio glavom i u šoku gledao kako mu plan o dvije pojedinačne pobjede propada već prvog dana.

Nishikori u tom meču nije ni vidio break loptu, ali ako mu je neka utjeha nije ni njegov kolega Go Soeda dva dana kasnije.
Karlović je doslovno pomeo s terena 20. i 90. tenisača svijeta igrajući tenis koji je morao ostaviti bez riječi i najzagriženije kritičare „servera koji ne zna hodati po terenu“.

Na pragu 33. rođendana Ivo Karlović igra najzreliji tenis u karijeri. Servis je postojan kao 'trovremenski taft', iznimno je popravio kretanje, a bekend slice postao je jako napadačko oružje kojim protivnika vuče prema naprijed i stavlja u poziciju glinenog goluba na mreži ili ga tjera da si muke sam skrati neforsiranom pogreškom.

Za manje od dva mjeseca Karlović će Hrvatsku povesti na još jedno daleko gostovanje. U nogometnoj atmosferi Buenos Airesa, gdje je prije deset godina debitirao za reprezentaciju u Svjetskoj skupini, Ivo će pokušati dosanjati još jedan savršeni vikend i Hrvatsku, uz pomoć međugorskog tandema Čilić – Dodig, odvesti u polufinale.

Još prošlog tjedna na ovakvu mogućnost mnogi bi se nasmijali, a danas žive u nadi.

Prvenstveno zbog Ive Karlovića...