Svemu prije ili kasnije dođe kraj, pa i njemačkoj dominaciji na svjetskim prvenstvima. Poslovica Garyja Linekera više ne vrijedi.

Njemačka prvi put nakon 1938. nije prošla prvi krug natjecanja na Svjetskom prvenstvu, ako uzmemo u obzir da u kvalifikacijama za SP 1950. nije ni sudjelovala zbog poznatih razloga.

Njemačka od osvajanja svog prvog naslova svjetskog prvaka 1954., pa do SP-a u Rusiji nikada nije ispala prije četvrtfinala, odnosno uvijek je bila među osam najboljih reprezentacija. Čak 13 puta bila je među četiri najbolje momčadi, rekordnih osam puta bila je u finalima i četiri puta otišla je do kraja. 

Izostavljanje Sanea najprikladnija simbolika

No došao je i taj trenutak kada su i panzeri morali skinuti gusjenice. Njemački su mediji jednoglasni - to je debakl, fijasko kakav se ne pamti, a za sve je kriv, jasno, izbornik Joachim Löw, koji je uspio upropastiti ono što se donedavno smatralo gotovo nemogućim. 

Mnogi traže njegovu ostavku ili se barem pitaju treba li ostati izbornik. Naime, niska čudnih, pa i teško shvatljivih poteza njemačkog izbornika prilično je dugačka. Nepozivanje Leroya Sanea među 23 igrača jedna je od takvih. Objašnjenje je bilo da mu se Sane ne uklapa!? Taj potez možda je i najprikladnija simbolika cijele priče. Ukratko sve objašnjava.

Tako to obično biva kada trenere ili izbornike prebaci i pomisle da su oni najveće zvijezde, najvažniji i najpametniji. Dok je Löw vodio računa o mišljenju javnosti i povlačio poteze pod pritiskom, imao je mnogo bolje rezultate. Treba se prisjetiti SP-a u Brazilu i priče s Phillippom Lahmom, kojeg je uporno forsirao u veznom redu, sve dok nije zagustilo te kada je pod golemim pritiskom medija i javnosti promijenio mišljenje i vratio ga na poziciju beka. Njemačka je u ključnom momentu podigla formu i otišla do kraja. Pitanje je što bi bilo da je Löw istrajao u tvrdoglavosti?

Löw ni tada ne bi popustio da nije pod udarom javnosti zbog prethodnih poraza u finalu Eura 2008., pa u polufinalu Eura 2012. i prije toga Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, kada je u ključnim utakmicama redovito mijenjao ustaljenu ofenzivnu njemačku taktiku i promašivao. Cijeli bi turnir igrao jedno, a onda u ključnoj utakmici nešto posve drugo.

Izbornik postao prva zvijezda njemačkog nogometa

Mnogi su mu to u Njemačkoj zamjerili, tako da je bio već pod pritiskom i prije nego što je Elf stigao u Brazil. Čini se da je to breme javnosti bila dobra stvar za Löwa i njemačku reprezentaciju. 

Jer kada je konačno osvojio trofej, svjetsku titulu u Brazilu, Low je postao nedodirljiv i praktički prva zvijezda njemačkog nogometa. Više se nije obazirao na kritike, radio je isključivo po svome, i evo kako je to završilo.

Löw je preuzeo odgovornost, odmah nakon poraza od Južne Koreje kazao je da je on isključivi krivac, no to ga nije poštedjelo silnih kritika. Opravdanje kako je jedna generacija na izdisaju i kako igrači više nisu gladni, možda bi moglo proći u nekoj drugo reprezentaciji, ali u Njemačkoj teško. Napisali smo u uvodu kada je Njemačka zadnji put ispala u prvom krugu i kakve je sve uspjehe nanizala kroz prohujala desetljeća. Elfu se ovakav fijasko jednostavno ne smije dogoditi, takav je stav njemačke javnosti i medija, a uporište im je za takvu tezu slavna povijest, ali još više igrački kadar koji imaju.

Ne mogu se pozivati na sreću

Njemačka je u prošlosti uvijek prolazila skupinu zato što je faktor sreće u tri utakmice najmanji, ako ste kvalitetni i moćni kao što je ona uvijek bila. Kad igrate tri utakmice, ne možete se pozivati na sreću. Nijemci su prolazili jer su dominirali ili barem igrali dovoljno dobro da bi stvorili mnogo šansi i posljedično zabijali golove. Ovaj put svega toga nije bilo. Njemačka nije ispala jer nije imala sreće, nego zato što je loše igrala, daleko ispod svog standarda.

"Kako smo igrali, nismo ni zaslužili proći", priznao je Löw na kraju balade.

Njemačka ne igra loše od jučer, to traje već duže vrijeme.

"Zadnju dobru utakmicu odigrali smo prošle godine", priznao je Mats Hummels.

Odavno je jasno da nešto ne štima

Da nešto ne štima u njemačkoj momčadi, vidjelo se već odavno. Nakon što je protutnjala kroz kvalifikacije, uslijedio je niz loših rezultata. OK, rezultati u prijateljskim utakmicama često znaju zavarati, ne treba se za to prečvrsto hvatati, ali igra koju je Njemačka prikazivala u tim utakmicama bila je kriminalna.
Loša igra njemačke reprezentacije poklopila se s uglavnom neuvjerljivim igrama njemačkih senatora u klubovima, što je sasvim logično.

Može li se itko sjetiti kada je, primjerice, Thomas Muller zadnji put odigrao dobru utakmicu i je li po recentnoj igri zaslužio da bude u udarnoj postavi njemačke reprezentacije? Nije baš ni previše logično da se pod svaku cijenu čeka dugo ozlijeđeni Manuel Neuer, kada u isto vrijeme imate na raspolaganju jednog Ter Stegena? Kako objasniti nepozivanje u reprezentaciju Sanea, mladog igrača koji je možda imao i najbolju sezonu od svih njemačkih igrača?

Logika senioriteta

Löw nije slijedio logiku trenutačne forme, nego senioriteta, sastavljao je momčad po starim zaslugama i uporno je vrtio svoj film, iako je mnogo toga ukazivalo da griješi. Nije ništa naučio na primjeru Eura u Francuskoj i tvrdoglavog guranja Bastiana Schweinsteigera, koji po igrama i formi nije zaslužio biti ni na širem popisu, a na kraju se našao u udarnoj postavi za polufinale i bio najveći krivac za poraz.
Löw je za Svjetsko prvenstvo imao na raspolaganju cijelu nisku mladih njemačkih igrača koji su na Konfederacijskom kupu pokazali da vrijede i da se na njih može računati, no odlučio se gurati staru gardu.

Usprkos očitim znacima brojnih slabosti njemačke momčadi uoči Mundijala, Low se nije obazirao na kritike i sugestije, to mu je dozvoljavao status nedodirljivosti kakav dugo nitko nije imao u Njemačkoj, još tamo od Franza Beckenbauera, desetljećima najvećeg autoriteta njemačkog nogometa, koji je posljednjih godina otišao u sjenu zbog optužbi za navodnu korupciju. Löw se očito malo precijenio, previše se umislio i zaboravio da on ipak nije Beckenbauer.

Low nikada neće biti Beckenbauer

Kaiser Franz samo je jedan, on nikada nije i ne bi napravio tako lakomislene pogreške. Njemu se ne bi moglo dogoditi da netko igra samo zato što je prije četiri godine bio dobar i donio mu trofej. Sigurno mu se ne bi moglo dogoditi da u prvoj momčadi igra cijeli niz igrača koji su dugo bili izvan stroja i potpuno izvan forme.

I na kraju, ne bi mu se moglo dogoditi da ne zove igrača u najboljoj formi ili da Timu Wernera uporno gura na poziciju najisturenijeg napadača, iako je jasno da teško postiže golove i da je mnogo bolji na krilu. Kada su u pitanju takve procjene, moderna tehnologija, razno-razni statističari i programi baš i nisu od velike pomoći. Na primjeru Löwa još se jednom pokazalo da treba znati kada je kraj. Kaiser Franz rekao je zbogom kada je bio na vrhuncu, i kao igrač i kao izbornik.

"Ja sam svoje napravio, sada neka drugi preuzmu", kazao je Beckenbauer nakon što je osvojio Svjetsko prvenstvo 1990.

Samo najveći stanu kada je najbolje. Löw očito nema taj osjećaj, nije znao procijeniti situaciju. Ostat će upisan u povijest kao osvajač svjetskog prvenstva, ali i kao kreator najvećeg fijaska njemačke reprezentacije na svjetskim prvenstvima. Kakav je on zapravo kao trener i koliko je dobar, neka svatko sam prosudi, ali nedvojbeno je da mu je imidž dobrano poljuljan. Njegova karizma prije ovog SP-a i nakon njega zasigurno ne blješti istim sjajem.