Ne baš istovjetno, ali dosta slično kao i na Euru u Francuskoj prije dvije godine, hrvatskoj reprezentaciji otvorio se ždrijeb u nokaut-fazi natjecanja praktički do finala Svjetskog prvenstva.
Na kraju je ispalo da je samo jedan od prvih šest najvećih favorita uoči natjecanja u hrvatskom dijelu ždrijeba, to je Španjolska, a nijedan od prva tri favorita. Njemačka je iznenađujuće ispala već u skupini, dok su Brazil i Francuska u drugom dijelu ždrijeba, a također i Belgija i Argentina.
Šansa je tu, možda i povijesna, jer tko zna kada će se sljedeći put kockice ovako posložiti. Međutim, lako je reći, treba to iskoristiti. Prva prepreka u nokaut-fazi natjecanja jest Danska.
Kažu da je povijest učiteljica života, pa što se može zaključiti iz bliže i nešto dalje povijesti hrvatske reprezentacije, odnosno generacije ili generacija koje su prevodili Luka Modrić i Ivan Rakitić, glavni igrači i vođe trenutačne hrvatske momčadi.
Krenulo je s Turskom
Ako krenemo od Eura 2008., prvog velikog turnira na kojem su Modrić i Rakitić bili nositelji ili jedni od nositelja hrvatske reprezentacije, pa zaključno s Eurom u Francuskoj, prvo što nam na pamet pada jest to da je Hrvatska uglavnom gubila kada je nešto kalkulirala i igrala opreznije, bilo da se radi o odlučnoj utakmici u skupini ili u prvoj utakmici nokaut-faze natjecanja.
Tri vijesti o kojima se priča
Na Euru u Austriji i Švicarskoj i na Euru u Francuskoj Hrvatska je prošla skupinu. U skupinama je odigrala podjednako kao i sada u Rusiji, dakle odlično, moglo bi se čak reći i sjajno. Na oba natjecanja u skupinama su pale dvije velesile, u Austriji Njemačka, a u Francuskoj Španjolska, tada aktualni prvak Europe.
Slično kao i sada u Rusiji, Hrvatska je na oba turnira doživjele panegirike domaćih i svjetskih medija, nema tko je nije hvalio i obasipao epitetima, mnogi su je proglašavali za jednog od favorita natjecanja. Znamo kako je završilo.
Ako se prisjetimo slavne utakmice s Turskom i one prije dvije godine s Portugalom, zajedničko im je da Hrvatska nije imala sreće u tim okršajima, ali i da je odstupila od lepršave igre koju je prikazivala u skupinama. U obje utakmice bila je favorit, protiv Turske izraženiji, ali bila je favorit i protiv Portugala.
Hrvatska se u oba slučaja dovela u situaciju da se utakmice odlučuju u završnici, a poznata je stvar u nogometu da se u tom slučaju smanjuje značaj kvalitete i povećava psihološki faktor. Na papiru slabije momčadi u pravilu streme k tome da što duže zadrže ''nulu'' i da favorita uvedu u nervozu. U principu im najviše odgovara kada favorit neodlučno kalkulira i čeka da se utakmica sami riješi.
Kada su Hrvati bili neodlučni, gubili su ključne dvoboje
I protiv Turske i protiv Portugala Hrvatska je igrala baš tako, neodlučno je napadala, čekala, premišljala se i dovela utakmicu u potpunu neizvjesnost, te na kraju u oba slučaja psihološki pukla. Prisjetimo se da hrvatski nogometaši protiv Turske nisu bili u stanju pucati jedanaesterce jer su se jednostavno emocionalno raspali. Turska jest šokantno izjednačila, ali Hrvatska nije izgubila utakmica, mogla je još uvijek pobijediti.
No hrvatski nogometaši nisu izdržali, na Prateru smo uoči izvođenja jedanaesteraca gledali scene kakve nismo vidjeli ni prije ni poslije, a nagledali smo se svega u tri i pol desetljeća intenzivnog praćenja nogometa. Svima je na stadionu bilo jasno da Hrvatska ne može pobijediti na jedanaesterce i da je pitanje hoće li itko uopće pogoditi turska vrata.
Ako već ulazite u utakmicu kalkulantski i oprezno, onda morate biti spremni na sve, pa i na to da se utakmica riješi doslovce u zadnjoj sekundi ili na jedanaesterce. Morate biti spremni na sve moguće obrate i šokove kakvom god taktikom igrali, bili veliki favorit ili teški autsajder.
Ne odgovara nam status favorita
Hrvatska je na sličan način izgubila i od Portugala u Francuskoj. Veći dio utakmice igrala je slično kao i protiv Turske, napadala je, ali neodlučno, bojažljivo, suviše oprezno. I možda bi to bio dobar recept da takva igra odgovara Hrvatskoj, da hrvatski nogometaši znaju tako igrati, da im je to prirođeno i u krvi. Međutim, bliža i dalje povijest pokazuje da mentalitetu hrvatskih nogometaša to psihološko nadigravanje, pogotovo kada su u statusu favorita, ne odgovara previše.
Osim toga, kada tako igrate i izgubite, a bili ste favorit i odlično ste igrali prije te utakmice, kao sada Hrvatska u skupini, uvijek će ostati žal da niste dali sve što ste mogli i razmišljanje o tome što bi bilo da ste igrali onako kako inače igrate.
Ne bi li Vatrenima i cijeloj naciji bilo lakše da se i protiv Turske i protiv Portugala igralo otvoreno i ofenzivno, pa da se i na kraju izgubilo? Tada biste znali da ste dali sve što ste imali, da ste igrali svoju igru i da niste kalkulirali. Ako nije bilo dovoljno, što se može, barem nema kajanja i žaljenja.
Jesmo li izvukli pouke?
Vjerujemo da se iz svega navedenog mogu izvući neke korisne pouke. Možda je najvažnija ta da je jedno natjecanje po skupinama, a nešto posve drugo nokaut-faza natjecanja. Psihološko opterećenje mnogo je veće u nokaut-fazi jer tu više nema mogućnosti za ispravljanje pogrešaka i popravljanje igre. Iskustvo nam kaže da su reprezentacije koje su odlazile do kraja uvijek dizale ili barem držale formu kako je prvenstvo odmicale. Što ova konstatacija znači za hrvatsku reprezentaciju?
Nadamo se da Hrvatska nije prerano dosegla vrhunac forme, što zadaje najviše brige i straha, te da može igrati još bolje ili da je barem u stanju zadržati dosegnutu formu iz skupine.
Naš je zaključak da Hrvatska u nokaut-fazi natjecanja ne smije odstupiti od svojeg stila igre, napadačkog i lepršavog, kakav je u dosadašnjem dijelu natjecala prikazivala. Mišljenja smo da je jedino na taj način može zadržati razinu dosegnute forme. Jasno je da se taktika mora ponešto prilagođavati suparniku i njegovim navikama, ali ne bi se smjela dirati osnovna koncepcija.
Dalićevi potezi bude optimizam
Izbornik Zlatko Dalić najavio je da se hrvatska reprezentacija ne misli nikome pretjerano prilagođavati i da neće gušiti kreativnost hrvatskih nogometaša. Dalić to stalno ponavlja i dosad se obećanja čvrsto držao, što raduje i budi optimizam da u ključnim bitkama neće pokleknuti kao njegovi prethodnici.
Naravno da je potrebna taktička disciplina, o borbenosti i zalaganju da i ne govorimo, to je osnovni preduvjet i bez toga se ne može, ali sve to mora biti u okviru dosadašnjeg hrvatskog stila igre. Ako hrvatska momčad nastavi svojim putem, ako bude dosljedna i nastavi vjerovati u sebe i u svoju igru, tko zna gdje će joj biti kraj.
Nećemo sada poletjeti u visine i najaviti čudesa, ali bez velikih snova nema ni velikih rezultata, tko nije vjerovao nije ništa ni napravio. Pogledajte još jednom ždrijeb, pogledajte igru hrvatske reprezentacije i ostalih konkurenata i sami zaključite jesu li to samo baloni od sapunice ili doista postoji realna šansa?
