U prvom dijelu smo pisali o stavljanju veznjaka na mjesta stopera u najvažnijim utakmicama, bacanjem 'u vatru' mladih igrača te transferima. Drugi dio analize odnosi se na sljedeće Guardioline poteze:
1. SAMOPOUZDANJE BEZ STIHIJE
Način na koji momčad reagira kad gubi puno govori o njenom karakteru. Tada se mnoge momčadi, pogotovo ako je ostalo malo do kraja utakmice, prepuštaju stihijskim napadima.
Mogli smo i u posljednjem El Clasicu nakon Realovog gola vidjeti da su igrači Barcelone reagirali kao da ih se to i ne tiče. Sitni vez i dalje plete bez obzira na rezultat.
Ponekad me podsjećaju na onu ženu i muškarca psihopata iz ''Nikite'' što muče teroriste i ostale kriminalce kad ih Michael privede. Prvo nitko ne priznaje krivicu odmah, jer krenu s poluprilikama. Pa se onda recimo Iniesti u konkrentosti, pridruži i Sanchez, pa žrtva već pomalo klone duhom. Onda Messi i Xavi ubace u brzinu više, u šesnaesterac svrate i dečki iz obrane i svaka pomisao na pobjedu protivnika tada zvuči kao isprika što su ih uopće napali na početku utakmice jer su odgađali neodgodivo.
Enormno samopouzdanje zapravo čuči iza svakog ovog segmenta, jer svi ti, do tada relativno neiskusni 20–godišnjaci nisu izgorjeli u vatri na najvišoj nogometnoj razini . Dapače, još je profitirala i španjolska reprezentacija.
2. PINTOV HIJERARHIJSKI POUČAK
S klincima iz La Massije s Guardiolom je tog ljeta 2008. došao i veteran kojeg su vjerojatno zaboravili i fotografirati na službenom kalendaru. Jose Manuel Pinto četvrtu je sezonu u Barceloni, upiše desetak utakmica po sezoni ali on od početka sezone - zna kojih. Kup Kralja je njegov, i eventualno kartoniranost ili ozljede Valdesa.
Svaki veliki trener ima svoju 'katicu' za krpanje rupa, bilo da se radi o psihološkom faktoru u svlačionici ili kvalitativnom. Uz mladost trebao je nekoga tko je pouzdan, a sigurno neće praviti ''belaj'' u svlačionici zato što nije u prvom planu. Pinto je bio jedan od takvih.
Pinto na terenu je pak Keita koji vjerojatno poput nekada Santiaga Solarija ili Ole Gunara Solskjaera nosi titulu ''najboljeg 12. igrača svijeta''. Keita je također došao s Guardiolom. S druge strane, mladost, Cuenca, Fontas i ostali koji su marširali u posljednjim kolima u skupini Lige Prvaka znaju da će dočekati svojih pet minuta kad veliki dečki odrade posao.
3. VIDI KRILA, A NEMA DRAŽANA JERKOVIĆA
Što se tiče podnaslova, nekada su se igrali oni ''mađarska laka konjica WM sistemi'' pa sam se sjetio najveće plave devetke kao pojma robusnog centarfora.
171. To je broj koji otkriva prosječan broj centimetara navalne petorke u posljednjem finalu s Manchester Unitedom. Ako im se pridoda super ofenzivnog Danija Alvesa, brojka se u prosjeku penje za jedan centimetar. Pročitao sam nedavno na nekom forumu pomalo posprdnu inačicu ovog segmenta Barcine formacije. Napisao je autor ''Sanchez će se dobro snać' u kepecgradu''. Istina je i zavisni dio rečenice o Sanchezu, ali i složeni – o kepecgradu.
Osim već famoznog mijenjanja formacije tijekom utakmice, s navalom koja kad navuče štucne stane u njih, Guardiola je i priznao pogrešku, ali i narugao se ostalim stratezima.
Jer kako ipak nije funkcioniralo s Ibrahimovićem koji rijetko igra s ''daš, ideš'', tako je funkcionirala i s Villom i sa Sanchezom.
Obično treneri 'onoga u sredini' biraju nekoga tko je robustan, visok i klasični centarfor. Ako imaš pakao uz autlinije, u sredini su obično neki Drogba, Gomez, Balloteli, Džeko ili netko peti. No Guardiolini Tatari zabijaju na sve načine, kako iz kontre, kako glavom, kako iz vana – a nigdje klasičnog robusnog napadača. Messi je glavom pogađao i pored Vidića i pored Ferdinanda.
S druge strane, automatizam, trokuti i zadivljujući presing bez lopte, kao i igra igrača bez lopte dotjerani su do savršenstva.
Jednom je Ivica Osim jednostavno objasnio zašto je Zinedine Zidane najbolji igrač svijeta. Rekao je tada popularni Švabo jednom kolegi ''Da se vi i ja popnemo na krov stadiona i kažemo e sad treba baš to odigrati – Zidane bi u 9 od 10 slučajeva odigrao baš to. I zato je najbolji''.
A u Guardiolinoj momčadi svi imaju rješenja od kojih će u 10 slučajeva barem sedam puta odigrati 'zidaneovsko' rješenje.
Ako je Guardiola Snjeguljica a njegovi su patuljci, to je, ako ne nešto najbolje što je nogomet vidio od kad se ljudi našutavaju krpenjačom, onda zasigurno s obzirom na način na koji su neki od njih izronili u nogometnu orbitu - najfascinantije. Lansirao ih je pored brojnih top klasa baš Guardiola. Kad odgojiš svoje učenike, stažiranje do doktorata gušt je pratiti s klupe.
