Tri vijesti o kojima se priča
Nakon posjeta velikom njemačkom derbiju između Bayerna i Borussije Dortmund početkom mjeseca, GOL.hr je posjetio i jednu utakmicu Serie A. Baš poput njemačkih navijača i oni talijanski se žale kako rigorozni zakoni polako ubijaju nogomet pretvarajući ga u zabavu za odabrane.
>> Primera po cijeni HNL-a: Ronalda i Messija gledat će za 'siću'!
U Veroni je domaći Chievo ugostio Romu i iznenađujuće slavio 1:0, golom starog majstora Pellissiera. Prekinut je time niz od pet pobjeda inače uzbudljive Zemanove Rome, čija filozofija ove sezone redovito zadovoljava apetite nogometnih romantičara željnih igre na 'gol više'. Rimljani su ovoga puta zakazali na stadionu Bentegodi, no smrt talijanskog nogometa nismo proglasili zbog ne baš dopadljivih zbivanja na terenu. Razlog pomalo teškom zaključku jest – otužna atmosfera na tribinama.
Serie A blistala je devedesetih godina, Italija je imala 'veliku sedmorku', a Juventus, Inter, Milan, Roma, Lazio, Fiorentina i Parma nudili su svakog vikenda vrhunski nogomet pred spektakularnim dekorom s tribina. Onda je uslijedio 'calciopoli', neviđeni skandal koji je pogodio četiri od sedam spomenutih klubova. Juve je završio u Serie B, a istu sudbinu nekako su izbjegli Lazio i Fiorentina, koji su potom kažnjeni oduzimanjem bodova zajedno s Milanom.
Uslijedio je period dominacije Intera, kojem zapravo i nije bilo teško dominirati kraj financijski ograničene Rome ili kaznom izbezumljenih gradskih rivala Rossonera. Sve to ohladilo je polako Talijane od njihove najveće ljubavi – nogometa. Nekonkurentna liga dovela je do pada kvalitete same igre i sve praznijih tribina, ali i neprestanog potezanja priče o nužnosti ulaganja u komfor i odgovarajuću infrastrukturu.
Zadnji puta takvo što Italija je napravila za Svjetsko prvenstvo 1990., no jednoj skupini ljudi nikada nije smetala činjenica što talijanski stadioni nemaju udobne stolice, a što je nogoloptanje na sve nižim granama. Bili su to ultrasi, nogometni navijači koji se bitno razlikuju od ostalog dijela gledatelja. Baš kao što su se razlikovali i 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je u Italiji nastao ultras pokret. Bitan segment talijanskog nogometa i društva, ali i važan faktor u postojanju klubova.
Ne vjerujete? Upitajte Napoli, Fiorentinu, Parmu, Juventus... Svi oni dizali su se iz ponora drugih, pa i trećih liga, vraćajući se kamo pripadaju - u elitno društvo – upravo na krilima ultrasa. Ili recimo Roma, koju su najžešći navijači zadnjih godina pratili u tisućama i desetinama tisuća...
Sve dokle jedan čovjek i jedan zakon nisu promijenili sve. Njegovo ime je Roberto Maroni, bivši je talijanski ministar unutrašnjih poslova (do 2011.), post-fašist i član Lege Nord. Od sezone 2010/2011 praktički ultimatumom naredio je klubovima izdavanje 'tessere del tifoso' ili navijačke kartice, kako bi se konačno reklo 'stop' nasilju na talijanskim stadionima.
Dakako, ultrasi nikada nisu bili 'bubice', pa je i Italija imala dosta problema s huliganizmom. Dva najveća incidenta dogodila su se 2007. godine, oba nažalost sa smrtnim posljedicama. Najprije je u veljači prilikom sukoba navijača Catanije i Palerma ubijen policajac Filipo Raciti (40), a potom je u studenom ugašen život Gabrielea Sandrija (27), navijača Lazija kojeg je ubio policijski službenik Luigi Spaccarotella. Istraga je pokazala, neopravdanom reakcijom i nestručnim/nespretnim rukovanjem pištoljem.
I Raciti i Sandri smrtno su stradali van stadiona, na kojima se veći incidenti zapravo i nisu dešavali. Primjerice, na derbiju Rome i Lazija jedini problemi bile su kratkotrajne tučnjave na centralnoj tribini, na koju bi se 'ušuljali' navijači oba kluba. Umjesto da snage reda prepoznaju opće poznatu 'taktiku' mizernog broja izgrednika (najviše 50-ak) i stanu im na kraj, tek nakon nekoliko godina policija je pronašla rješenje – zatvorila je tribinu za sve osim staraca i djece (!). Besmisleno baš poput Maronijevog zakona kojim se htjela prikriti nesposobnost policije, ali i iza kojeg se krije još nešto...
Naime, 'tessera del tifoso' u stvari je kreditna kartica sa slikom vlasnika, koja vrijedi pet godina. Nakon što ju platite, imate mogućnost jeftinije koristiti usluge određenih prijevoznika ili restorana, a dio provizije ide bankama preko kojih se obavljaju novčane transakcije. Da biste uopće dobili navijačku karticu nužno je ostaviti niz podataka poput djevojačkog prezimena majke, ali i adresu, porezni broj, bankovne račune...
Razne kompanije šalju vam reklame na kućnu adresu nakon što dobiju uvid kakve proizvode najradije kupujete koristeći navijačku karticu, a sve to opasno zadire u privatnost i krši talijanske zakone, protiv čega su se pobunili i neki talijanski parlamentarci. Navijačku karticu kritizirala su nogometna imena poput Francesca Tottija, Danielea De Rossija, Fabrizija Miccolija, Marcela Lippija, Zdeneka Zemana, pa čak i predsjednik UEFA-e Michael Platini. Iako su utakmice Lige prvaka poznate kao one s nultom tolerancijom na nasilne navijače...
Razlog je jasan – navijačke kartice nisu pomogle, već su uništile nogomet! Primjera je niz - navijači Intera iz Rima ne mogu putovati u Milano na sraz Intera i Rome, jer kartu nije dopušteno kupiti nikome tko živi u regiji Lazio, gdje se nalazi talijanska metropola. Ulaznice se mogu kupiti samo uz predočenje svih potrebnih dokumenata, podaci se prepisuju, na kartu se upisuje ime...
K tome, mjere restrikcija nisu konstantne - 'tessera del tifoso' vrijedi za prvenstvene susrete, ali ponekad ne vrijedi za isti taj susret u Kupu. Nerijetko se dogodi i zabrana prodaje karata na dan utakmice, što sam odlazak na utakmicu čini još težim. Navijačke grupe masovno protestiraju i bojkotiraju, a za inat su od uvođenja 'tessera del tifoso' pojedine skupine počele pratiti Primaveru, tj. juniorske utakmice koje su tako odjednom postale susreti od visokog rizika (npr. dvoboj mladaca Fiorentine i Rome).
Da apsurd bude potpun, u nemalom broju slučajeva od početka 'ere navijačkih kartica' domaći i gostujući navijači našli su se pomiješani na istim ili susjednim tribinama, što je dakako puno rizičnije nego da je svatko u svome sektoru. Naime, za one bez navijačke kartice bila bi zatvorena samo gostujuća tribina, a ostale ne. Paralelno sa svime, oni koji žele raditi incidente i dalje ih nesmetano rade. To potvrđuju i nedavni primjeri paljenja osobnog automobila navijača Foggije u Napulju ili kukavički napadi noževima na fanove Tottenhama od strane rimskih huligana...
„Navijačka kartica ubila je nogomet“, priča nam simpatizer Giallorossa na nedjeljnoj utakmici Chieva i Rome.
I ne dijeli samo on takvo mišljenje. Imali smo prilike vidjeti kako stariji gospodin od 60-ak godina pjeva 'io non mi tessero' (u prijevodu: ja ne želim navijačku karticu). I da stvar bude bolja, pjesmi se pridružuje i mala grupica pristaša Rome koji imaju te iste navijačke kartice. Navijača iz Rima nije bilo, njima je dolazak bio zabranjen. Premda je gostovanje u Veroni uistinu bezopasno, a domaća publika poznata kao jedna od najmiroljubivijih u Serie A...
„Stanje je katastrofa. Nogomet je godinama slab, stadioni desetljećima očajni, ali atmosfera je uvijek bila dobra. Ne tako davno je ovdje u Veronu stizalo tisuće romanista, većinom Rimljani. Sada nema niti njih, niti atmosfere“, dodaje drugi fan Rome, od njih 500-tinjak, uglavnom sa sjevera Italije, koliko ih je bilo u nedjelju na stadionu Bentegodi.
I doista, atmosfere nema. Prije navijačkih kartica, Romu je u svibnju 2010. godine u Veroni pratilo više od 20 tisuća navijača (pogledajte priloženi video). Bez ijednog incidenta. Nakon donošenja Maronijevog zakona, nepunih sedam mjeseci kasnije na istom stadionu bilo je sveukupno manje od 12 tisuća ljudi, a iz Rima je doputovalo tek dvjestotinjak navijača. S transparentom koji je rekao sve – 'Calcio je mrtav'.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
