Rukometni Mozart, Jordan, čarobnjak. To su samo neki od nadimaka koje je Ivano Balić dobio tijekom sjajne rukometne karijere, započinje EHF veliku priču o jednom od najvećih koji je kročio rukometnim terenom.
O njegovim uspjesima s hrvatskom rukometnom reprezentacijom ispisane su stotine stranice. Olimpijski i svjetski prvak, osvajač osam medalja, a to je samo djelić onoga što je Balić napravio u hrvatskom dresu.
Njegovi roditelji Žarko i Stjepanka također su bili rukometaši, stoga ne čudi što ga je životni put odveo u rukomet. Budući da su njegovi roditelji igrali u Italiji, tamo je proveo djetinjstvo, ali njegov prvi izbor nije bio rukomet, već – nogomet.
Trenirao u Hajduku i Jugoplastici
Kada su se vratili u Split, okušao se u nogometu u Hajduku.
"Poput svakog djeteta, prvo sam pokušao igrati nogomet u Hajduku. Nakon toga sam pokušao vaterpolo, a kada sam imao 13 godina, pridružio sam se lokalnom košarkaškom klubu. Motivaciju sam dobio igrajući košarku s drugom djecom u školi. Shvatio sam da nisam toliko dobar i htio sam napredovati", kazao je.
Ipak, jedan klub imao je ključnu ulogu u njegovoj ljubavi prema košarci – Jugoplastika.
"Momčad s Rađom i Kukočem bila je velika inspiracija svima, posebno djeci u Splitu. Jugoplastika je bila najbolja momčad, osvojila je tri uzastopne titule prvaka Europe. Košarka je još uvijek jedan od mojih omiljenih sportova, ali polako je ljubav počela blijediti".
Roditeljima nije rekao da trenira rukomet
Balić je sa 16 godina trenirao rukomet i košarku, ali brzo je shvatio gdje se najbolje snalazi. Za sve je kriv Mate Bokan, očev suigrač i trener u Splitu koji mu je rekao da dođe na trening, a sve ostalo je povijest.
"Zanimljivo, nisam rekao roditeljima da sam počeo igrati rukomet. To su tek kasnije saznali. Bili su i ostali moji najveći navijači. Dopustili su mi da budem to što jesam, ponekad tvrdoglav, ali pravedan i iskren. Prema svima, pokupio sam ono najbolje od njih kada je u pitanju stil igre."
Balić tvrdi da ne zna kako je postao tako sjajan igrač, ali dodaje da su mu u tome neizmjerno puno pomogli ostali sportovi.
"Iz svakog sporta možeš uzeti nešto korisno, elemente koji ti mogu pomoći u rukometu, ali neki od mojih prepoznatljivih poteza došli su spontano."
Otkrio tko mu je bio rukometni uzor
Rukomet je počeo igrati u Splitu, proveo je tamo dvije godine, a onda je stigao poziv iz Metkovića, gdje je dobio priliku igrati EHF Ligu prvaka.
Nakon senzacionalnog osvajanja Svjetskog prvenstva 2003. godine ostao je još jednu sezonu u Metkoviću, a onda je otišao u španjolski Portland San Antonio iz Pamplone.
Tijekom rukometnog sazrijevanja kaže da mu je najveći uzor bio – Jackson Richardson. U Pamploni je igrački sazrio, na rukomet je počeo drukčije gledati, ali ondje je odabrao i broj koji će nositi tijekom cijele karijere – 34:
"Kada sam stigao u Pamplonu, brojevi 3 i 4 su bili zauzeti, tako da sam uzeo broj 34. To je ostao moj broj do kraja karijere."
Žali za Ligom prvaka i Europskim prvenstvom
Nažalost, sa španjolskim klubom nije uspio osvojiti EHF Ligu prvaka, trofej koji mu nedostaje bogatoj kolekciji, kao i Europsko prvenstvo s Hrvatskom.
Nakon Olimpijskih igara 2012. vratio se u Zagreb i tu je proveo četiri godine. Dva puta su igrali četvrtfinale Lige prvaka i oba puta izgubiti od Kiela, a nakon toga je ponovno otišao u Španjolsku.
Na poziv Talanta Dujshebavea obukao je dres Atletico Madrida, ali ondje se nije dugo zadržao. Na kraju karijere odlučio je obući dres Wetzlara, u kojem je proveo dvije godine.
U Njemačkoj je završio karijeru, a potom se posvetio radu s mladim generacijama, što preko Hrvatskog rukometnog saveza, a što u klubu koji je pokrenuo s Perom Metličićem.
