Nakon sedam godina agonije, pet poraza i jednog neriješenog rezultata na velikim natjecanjima, Hrvatska je slavila protiv najdominantnije vaterpolske reprezentacije svijeta – Srbije. U polufinalu Svjetskog prvenstva u Budimpešti Barakude su slavile protiv igrača Dejana Savića s 12:11 i izborile veliko finale protiv domaćina Mađarske.
Junak pobjede? Ne postoji. Cijela reprezentacija! Svaki igrač dao je svoj obol velikoj pobjedi, pa čak i oni koji nisu zaigrali. Svi su vjerovali da mogu slaviti protiv reprezentacije koja je svjetski, europski i olimpijski prvak te reprezentacije koja ih je lani na Europskom prvenstvu i Olimpijskim igrama s lakoćom pobijedila 13:6, odnosno 11:7.
Zaista je puno razloga zašto je Hrvatska nakon 2010. godine konačno pobijedila Srbiju, no jedan detalj posebno upada u oko – završnica četvrtina.
Barakude su prve tri četvrtine završavale pogocima u doslovno posljednjim sekundama. Sekundama u kojima je vjerojatno najveći stres u četvrtini. Svaki je put Srbija vodila i svaki je put Hrvatska zabila pogodak na isteku vremena za poravnanje rezultata.
Sandro Sukno u prvoj je četvrtini zabio za 1:1 doslovno sa zvukom sirene. Lopta je prošla zamišljenu gol-liniju i odmah se nakon toga oglasila sirena za kraj četvrtine.
Srbija je na samom kraju druge četvrtine vodila 5:4, a onda je Andro Bušlje svega dvije sekunde prije kraja probušio Branislava Mitrovića na golu Srbije.
Možda i najvažniji pogodak od ova tri, koja su bila supervažna, pao je sekundu prije kraja treće četvrtine. Srbija je 12 sekundi prije kraja povela pogotkom Prlainovića, nakon što je Hrvatska neoprezno izgubila loptu u napadu. Taman su svi pomislili "eto, zato će izgubiti", no u posljednjoj sekundi suci dodijeljuju peterac koji je zabio Maro Joković.
Treba naravno spomenuti i samu završnicu utakmice u kojoj je Marko Bijač na golu bio briljantan. Ukrao je dvije lopte i obranio težak udarac Prlainovića u trenucima kada je Srbija lovila rezultat.
Vaterpolo nije sport poput košarke i rukometa da se u svega nekoliko sekundi može stvoriti situacija za pogodak. Nema brzog centra kao u rukometu ili šuta s centra igrališta kao u košarci. Do gola se ne dolazi jednostavno i baš zato su ti pogoci u samim završnicama četvrtina, doslovno s istekom vremena, bili ključni za slavlje Barakuda, za skidanje prokletstva i prekid nevjerojatne vladavine srpskih vaterpolista.
