Posjetili smo Budimpeštu, u kojoj se u srijedu igra finale Europske lige. Na velebnoj Puskas Areni sastaju se Mourinhova Roma i Rakitićeva Sevilla...
Jučer u širom centru Budimpešte do sitnih sati nije bilo ni traga od navijača Rome i Seville. Bilo je svega; od mnogobrojnih dama noći koje trče za turistima i bacaju im se u zagrljaj do kojekakvih sumnjivih tipova, ali navijača nigdje.
Tek debelo iza ponoći naletjeli smo na prve navijače Rome, točnije na četveročlanu obitelj koja je izašla nešto prigristi u jednom od brojnih kioska brze hrane.
"U prvom valu stiglo nas je oko tisuću. Ljudi su se rasuli po gradu i teško ih je naći. Ali glavnina stiže tek sutra navečer i na dan utakmice. Bit će nas oko 20 tisuća", priča nam Marco, glava rimske obitelji koja druka za Vučicu.
To što nema navijača ne znači da se ne čuje talijanski ili španjolski. Budimpešta vrvi od turista.
"Talijani? Roma", povikali smo u nadi da ćemo naći navijače i sugovornike za skupinom djevojaka koje se prošle pokraj nas i čuo se talijanski.
Navijači tek pristižu u Budimpeštu
Žustro su se okrenule, namjestile grimase i uzvratile: "Bologna, Bologna, bljak Rim i Roma."
Slično smo prošli kada smo pokušali priči skupini od dvadesetak ljudi koji su govorili španjolski.
"Ja sam iz Kolumbije, moj klub je Atletico Nacional iz Medellina", kazao mi je mladić u ranim tridesetim.
Rakitić uoči finala Europske lige otkrio kako ih je sadašnji šef "vratio iz mrtvih"
Taman kada smo na margini skupine bacili koju o Higuiti i Asprilli, razgovor nam je prekinula šefica turističke skupine. Izgledala je kao iz crtića; naočale s velikim okvirom, pundža od pola metra i jezik brži od kobre. Pogledala me prijeteći ispod naočala, mahnula rukom i graknula na megafon 200 na sat:
"Što ti hoćeš, veliki!? Ja ovdje pričam i znam sve o nogometu, gubi se!"
Mađari su ponosni na slavnu generaciju
Spomenula je nogomet jer je skupinu dovela do ogromnog murala posvećenog mađarskoj Lakoj konjici i njezinoj čuvenoj pobjedi nad Engleskom na Wembleyju 1953.
Napravljen je na šezdesetogodišnjicu "Utakmice stoljeća". Mural od kojih 30×15 metara kočoperi se na zabatu zida stare zgrade u ulici Rumbach Sebestyén. Utrošeno je 400 litara farbe.
Aranycsapat, kako Mađari nazivaju tu svoju slavnu momčad, potukao je nadmene Engleze usred Londona sa 6:3. Puskas, Hidegkuti, Kocsis, Czibor, Bozsik i društvo raspuhali su glavu Englezima i pokazali im da već odavno nisu najbolji, kako su arogantno mislili.
Na muralu je prikazan isječak iz Nepsporta nakon utakmice. Glava utakmice, vratar Gyula Grosics i branič Jenő Buzánszky. Obojica su još bili živi kada je mural bio napravljen.
Hrvatska praktički skriva Vatrene
Mađari su općenito silno ponosni na svoju kulturu i povijest, pa i nogometnu ostavštinu. Od svega znaju napraviti turističku atrakciju. Opet puno ulažu u nogomet i infrastrukturu, probudili su se iz dugog sna.
Kada vidimo kako još uvijek reklamiraju svoju Laku konjicu i grade sjajne stadione, sjetimo se jedne Mađarskoj susjedne zemlje, koja postiže svjetske rezultate i za razliku od Mađara, koji su nogometno propali tamo još krajem 80-ih, drži nogomet na visokim granama već desetljećima, no ne ulaže ništa u prezentaciju i marketing.
Ti susjedi imaju puno slavnih utakmica i pobjeda, pa i na Wembleyju, srebrnih i brončanih medalja s najvećih natjecanja, svjetski poznatih nogometaša, no nemaju ni divovskih murala, a kamoli takve stadione. Pa, niti jedan.
Bavarski gigant kupio 15-godišnjaka iz Osijeka za 2.8 milijuna eura
U toj zemlji kao da se vlasti trude sakriti od svijeta uspjehe svojeg nogometa, kao da bi najradije da i nema tih uspjeha, pa valjda ne bi imali ni glavobolja. Jer kako objasniti svijetu da su oni koji vode zemlju tako nesposobni i neuspješni, da ništa ne pridonose društvu, nego samo uzimaju i grabe od naroda, a da u isto vrijeme u najpopularnijem sportu ta ista zemlja ima tako velebne trijumfe.
S takvom vlašću i organizacijom, stvarno je čudesno kako reprezentacija te male i siromašne zemlje, čiji glavni grad i njegova infrastruktura, pa i sportska, napose nogometna, u odnosu na Budimpeštu izgleda kao mišja rupa.
Upozorenje za hrvatski nogomet
Treba znati da su čuda rijetka i da ne traju dovijeka. Stalno uzdanje u čuda obično je pogubno. Mađari su možda najbolji primjer. Od najveće nogometne sile postali su zadnja rupa na svirali.
Opet se dižu, to ide polako jer sporo se napreduje, a brzo se propada. Kvaliteta nogometa im raste umjerenom brzinom, no infrastruktura napreduje geometrijskom. Puskas Arena izgleda brutalno. To je stadion za finale Lige prvaka. Mađari ne sumnjaju da će ga uskoro i dobiti. Pitam se što bi tek bilo da u ovom vremenu imaju uspjeha kao Hrvatska. Kakve bi tek onda stadione gradili?
Hajdukovo otkriće prelomilo: "Cijenim i volim Kanadu, ali želim nositi prekrasni hrvatski dres"
U međuvremenu dive se Vatrenima i talentu Hrvata za nogomet. Mađari su jedni od rijetkih koji shvaćaju kako je moguće da tako mala zemlja ima takve uspjehe.
"U svjetskim razmjerima i Mađarska je mala zemlja, a imali smo najbolju momčad. Desetljećima smo bili nogometna avangarda, učili smo druge nogometu, a onda propali. Nije to bilo iznenada, dugo smo mislili da smo neuništivi, ali godinama se slabo radilo, nije se ništa ulagalo i samo smo se jedan dan probudili u dubokoj rupi. Sada se čupamo, ali dug je put do uspjeha. Kad jednom drastično padnete, teško se vratiti. Pazite da vam se to ne dogodi", ispričao nam je mađarski kolega kojeg smo susreli u gradu i uz pivu popričali o nogometnim temama.
Upozorenje je to koje itekako ima smisla.
