Na današnji dan prije 70 godina svečano je otvoren jedan od najslavnijih stadiona svijeta, kultni dom Kraljevskog kluba - Santiago Bernabeu. Stadion na kojem je odigrano finale Svjetskog prvenstva 1982. i Europskog prvenstva 1964. te četiri finala Kupa prvaka/Lige prvaka. Stadion na kojem su igrali i igraju najveći svjetski nogometaši i superzvijezde. Izgradnja „faraonskog projekta“ Real Madrida, kako su ga nazivali tadašnji španjolski mediji, započeta je u listopad 1944., a završen u prosincu 1947.

Novi stadion Reala nazvan je Nuevo Estadio Chamartín, a kasnije je (1955.) preimenovan u Santiago Bernabeu, u čast legendarnog predsjednika i nedodirljive ikone Reala, čovjeka koji je još za života postao mit i kojem se pripisuju najveće zasluge u izgradnji stadiona i slavnog kuba, koji se pod njegovim vodstvom propeo u neslućene visine te postao i do dana današnjeg ostao najveći na svijetu.

Raymond Kopa i Alfredo Di Stefano 1957.
Raymond Kopa i Alfredo Di Stefano 1957. (Foto: AFP)

Potpomognut kastiljanskom političkom i ekonomskom elitom, Bernabeu je došao na mjesto predsjednika Reala 1943. Planom je bio da u sljedećih nekoliko godina napravi najuspješniji klub Španjolske i Europe. U tu svrhu odmah je pokrenuo ideju o izgradnji velebnog stadiona, u to vrijeme najmodernijeg na svijetu.

Realov put do uspjeha

Prvotni kapacitet stadiona bio je 75,145 mjesta, od toga 27,645 sjedećih, te 7,125 natkrivenih. Stadion je otvoren utakmicom Reala i prvaka Portugala Belenensesa. Real je pobijedio 3:1, a Sabino Barinaga ostao je upamćen kao strijelac prvog gola na stadionu koji je u sljedećih sedam dekada dom španjolskog, europskog i svjetskog nogometnog diva.

Usprkos izgradnji novog stadiona Real nikako nije mogao do naslova prvaka Španjolske. U to vrijeme Atletico Madrid i Barcelona harali su španjolskim prvenstvom. Real je upravo s gradskim rivalom odigrao najviše utakmica na Bernabeuu, i to 95. Budući da je prema Realu tadašnji diktatorski režim Francisca Franca bio jako široke ruke, a klub je bio na glasu kao predstavnik elite kastiljanskog društva, bilo je pitanje samo vremena kada će Kraljevi preuzeti primat.

Prijelomnim potezom pokazao se dolazak Alfreda Di Stefana, u to vrijeme jednog od najboljih nogometaša svijeta, ako ne i najbolji. Transfer Di Stefana pretvorio se u veliku aferu, najveću u povijesti španjolskog nogometa, a vrlo vjerojatnog i svjetskog. Naime, Di Stefano je prvo potpisao ugovor s Barcelonom, što je desetljećima kasnije i sam priznao, a onda je Real pokrenuo svoju mašineriju i pravnim makinacijama prebacio Argentinca u Madrid. Barcelona je žestoko reagirala, pa se Španjolski nogometni savez odlučio za kompromisno rješenje. Di Stefano je trebao odigrati jednu godinu za Real, a drugu za Barcelonu.

Rivalstvo s Barcelonom

No, Barcelona je s gnušanjem odbila taj prijedlog i tako se okončala afera stoljeća, a započelo je epsko rivalstvo i neskriveni antagonizam između Barcelone i Reala. Da bi se shvatio kontekst priče, treba imati u vidu da je uzdizanje Reala u neslućene razine započelo nekoliko godina nakon završetka Građanskog rata u Španjolskoj, u kojem su Barcelona i Katalonija teško stradali pod naletima Francove falange i kasnijih osvetničkih pohoda Generalisimusova diktatorskog režima, kada je, među ostalim, strijeljan katalonski predsjednik Lluis Companys te je ukinuta autonomija Kataloniji, čak je zabranjen i katalonski jezik.

Real Madrid: Iker Casillas, Ivan Helguera, Ronaldo, Francisco Pavon, Luis Figo, Zinedine Zidane, David Beckham, Michel Salgado, Roberto Carlos, Raul Gonzalez i Esteban Cambiasso (Foto: AFP)
Real Madrid: Iker Casillas, Ivan Helguera, Brazilian Ronaldo, Francisco Pavon, Luis Figo, Zinedine Zidane, David Beckham, Michel Salgado, Roberto Carlos, Raul Gonzalez i Esteban Cambiasso (Foto: AFP)

Dolaskom Di Stefana započelo je zlatno doba Real Madrida. Interes navijača bio je golem pa je ubrzo kapacitet stadiona podignut na čak 125,000 gledatelja. Real je 1954. osvojio svoj prvi naslov prvaka Španjolske nakon Drugog svjetskog rata, treći ukupno, prva dva je osvojio 1932. i 1933. Bernabeu je sredinom 50-ih sastavio fantastičnu momčad, prve i zapravo originalne Galacticose: Di Stefano, Puskas, Kopa, Rial i Gento samo su neka od slavnih imena vjerojatno najbolje europske klupske momčadi svih vremena. Žetva trofeja koja je uslijedila samo je logična posljedica „galaktičke“ politike Santiaga Bernabeua, koji nije štedio novca da bi sastavio supermomčad i pokorio Europu.

Utakmice pred 125,000 gledatelja

Real je osvojio inauguralni Kup europskih prvaka 1956. i još četiri nakon toga, dakle pet u nizu, što je rekord koji do danas nije oboren i vjerojatno će stajati za sva vremena. Usporedo kako je Real rastao kao klub, tako da je dograđivan i ušminkavan njegov velebni stadion. Godine 1957. na utakmici s brazilskim Recifeom puštena je u pogon rasvjeta pod kojom su bez problema igrane večernje utakmice, koje su u Kupu prvaka pred 125,000 gledatelja morale imati poseban štimung tako da se nije štedjelo na novu tehnologiju.

Početkom 60-ih Real je primat u Europi predao Benfici, Milanu i Interu, ali započeo je još veću dominaciju u Španjolskoj. Do 1965. osvojio je pet uzastopnih naslova prvaka Španjolske. Šesti naslov prvaka Europe došao je 1966., ali te godine nije bio prvak Španjolske. Amancijeva Yé-yé generacija dobila je nadimaka po albumu Beatlesa. Te 1966. nitko nije mogao ni naslutiti da će Real sljedeću titulu prvaka Europe osvojiti tek 1998.

Maradona skuplji od obnove stadiona

Real je u međuvremenu manje ili više uspješno harao Španjolskom, generacija Juanita i Santillane, a potom i slavna La Quinta del Buitre, koju je izbacila La Fabrica, naslagali su pozamašan broj domaćih trofeja. Tih godina pod vodstvom Juanita rođen je „nesalomljivih duh“ Reala. I danas se prepričavaju spektakularni uzvrati protiv Anderlechta i Borussije M'gladbach, kada je Real nadoknađivao poraze iz prvih utakmica od 3:0 i 5:1 te potom osvajao Kup UEFA-a dvaput zaredom (1985. i 1986.). To su jedina dva europska trofeja Reala od 1966. do 1998.

Nakon 50-ih stadion Santiago Bernabeu sljedeću veliku rekonstrukciju imao je za Svjetsko prvenstvo 1982. Zanimljivo je da je Real temeljito obnovio stadion za nešto manje od pet milijuna dolara, a da je Barcelona u isto vrijeme dovela Diega Maradonu za nešto više od sedam milijuna dolara.

Toliko o danima romantičnog nogometa kada se igralo za „slavu perece“. U nogometu se oduvijek vrtio golemi novac, odnosno veliki igrači oduvijek su bili bajoslovno skupi. Najveća razlika je u tome što se danas preplaćuju prosječni igrači.

Kako god, kapacitet Bernabeua smanjen je na 98,000 mjesta. Nova velika rekonstrukcija došla je već za desetak godina. Pod dojmom tragedije na Heyselu UEFA je uvela nove propise. Predsjednik Ramon Mendoza podigao je veliki kredit i 1992. pokrenuo opsežne radove. U roku od dvije godine dograđene su nove tribine i krov, instalirane su luksuzne lože, spušten je teren, uvedena nova elektrifikacija, a kapacitet stadiona podignut je na 110,00 mjesta. To je posljednja temeljita obnova, stadion je dobio današnje obrise.

Novi Galacticosi

Četiri godine kasnije izbačeno je stajanje, od tada su sva mjesta sjedeća tako da je kapacitet stadiona smanjen na 75,000 mjesta. Te godine kreće nova era uspjeha Reala u najelitnijem UEFA-inom klupskom natjecanju. Pod vodstvom predsjednika Lorenza Sanza Real je vratio titulu prvaka Europe nakon 32 godine posta, a dvije godine kasnije osvojio je još jednu, osmu titulu prvaka Europe, drugu otkada se igra u formatu Lige prvaka.

Florentino Perez i Cristiano Ronaldo (Foto: AFP)

Iako je vratio Real na vrh Europe, Sanz je izgubio predsjedničku utrku s bogatim i probitačnim građevinskim poduzetnikom, tada još milijunašem, a sada milijarderom Florentinom Perezom. Real je bio u velikim financijskim problemima, dugovi su se gomilali nesmiljenom brzinom, a Perez je obećao izvući klub iz gliba, a što je još bombastičnije, obećao je dovođenje zvijezde Barcelone Luisa Figa te stvaranje supermomčadi koja će biti na tragu one s kraja 50-ih, iako je Real već u tom trenutku imao fantastičnu momčad i bio je aktualni prvak Europe. Obećano ispunjeno: uskoro su rođeni novi Galacticosi, termin koji je originalno skovan u Madridu krajem 50-ih, a oživio je krajem 90-ih i početkom 2000.

Odmah po dolasku na mjesto predsjednika Perez je pokrenuo novi projekt dodatne obnove i ušminkavanja. Kapacitet je podignut za još pet tisuća mjesta, a uvedeni su i novi sadržaji – luksuzne lože, restorani, barovi, postavljena nova fasada, izgrađeni novi poslovni prostori itd. Radovi su trajali pet godina, a ukupno je uloženo 127 milijuna eura.

"Najbolji stadion na svijetu"

Desetak godina kasnije Perez pokreće novi plan potpune rekonstrukcije stadiona koja će stajati 400 milijuna eura.
„Plan nam je da napravimo najbolji stadion na svijetu“, najavio je ambiciozni predsjednik Reala.

Nakon problema s madridskom birokracijom i ishođenjem papira, početni planovi morat će biti reducirani. Zbog zaštite okolnog prostora, neće biti moguća izgradnja dodatnih tribina pa će kapacitet ostati oko 81,000. U Realu se nadaju da će radovi biti gotovi do jeseni 2020.

Iako je dugo bio osporavan zbog svoje „marketinške politike“, Perez je postao drugi najveći predsjednik Reala u povijesti s ambicijom da postane najveći. To će mu, doduše, teško poći za rukom, no do sada je potpisao četiri Lige prvaka i četiri prvenstva te nije nemoguće da se, ako ga posluži zdravlje, u sljedećih desetak godina primakne Bernabeuu barem po pitanju najvažnijih europskih trofeja.

Otkada je otvoren današnji stadion, Real je promijenio devet predsjednika, a Bernabeu je najdugovječniji i najuspješniji. Bernabeu je bio predsjednik Reala od 1943. do 1978. te je osvojio 6 naslova prvaka Europe čak 16 titula prvaka Španjolske.

Problemi oko imena: Bernabeu mora ostati

Možda jednog dana netko i dostigne Bernabeua po broju glavnih trofeja, Perezu to zacijelo neće uspjeti, ali nitko se ne može ni približiti njegovoj karizmi i značenju za Real. To ponizno priznaje i ne dovodi u pitanje čak ni silno ambiciozni i tašti Perez.

Stoga ne čudi što spekulacije oko djelomične promjene imena stadiona izazivaju veliki otpor među navijačima Reala. Perez je na mukama kako da skroji ime koje će prihvatiti madridska javnost. Sa sigurnošću se može reći da ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir da iščezne prezime mitskog predsjednika, a kako stvari stoje jako teško će Perez progurati opciju s micanjem imena da bi se otvorio prostor za sponzora koji će iskrcati novac za obnovu zdanja. Jer, Real nije Real bez Santiago Bernabeua. Real Madrid i Santiago Bernabeu. Kako to gordo zvuči!