Tko o čemu, najveći potrošači i hedonisti u svijetu nogometa o rastrošnosti, dekadenciji i raslojavanju. Španjolska La Liga predvođena Realom i Barcelonom pokrenula je kampanju protiv „šeika“ iz Pariza i Manchestera. Liga koja je dala dva najveća potrošača u povijesti nogometa žučno protestira i traži od UEFA-e istragu protiv PSG-a i Manchester Cityja zbog navodnog kršenja financijskog fair playa.
Madriđani i Katalonci sikću od bijesa, svako malo se oglase s nekim podrugljivim spinom na račun Parižana. Podbadanje je počelo još nakon Barcelonina povijesna preokreta protiv PSG-a prošle sezone, kada su Katalonci na svojim društvenim platformama lansirali krilaticu – povijest se piše na terenu - valjda aludirajući da se uspjeh ne može kupiti novcem.
I to kaže klub koji desetljećima troši enormne svote na kupovinu superzvijezda i nadmeće se s Realom u rušenju transfernih rekorda, a vječna utrka traje i po pitanju iznosa plaća njihovih zvijezda koje su odavno otišle u stratosferu. Barcina svakidašnja jadikovka nastavila se tijekom i nakon realizacije Neymarova mega transfera, a pridružio joj se Real nakon što mu je postalo jasno da će Kylian Mbappe završiti na Parku prinčeva, a ne na Santiago Bernabeuu kako su Madriđani zamislili.
Izgubili monopol na superzvijezde
Španjolski prosvjedi prozirni su poput celefona na omotu jeftine igračke. Posve je jasno što zapravo smeta čelnicima La Lige i španjolskim velikanima – pojavom novih igrača na tržištu nogu izgubili su višedesetljetni monopol na kupovinu najvećih zvijezda i sada je to, naravno, veliki problem. Dok su oni kupovali i otimali igrače drugima kako su htjeli, tada je sve bilo OK.
Najlicemjernije je kada se Real i Barca pozivaju na kršenje propisa i sugeriraju kako oni moraju paziti na održivo poslovanje kluba, a iza njihovih poslovnih poteza vuku se kilometarski repovi. Generiranje nepreglednih dugova, koji još postoje, višedesetljetna je praksa obaju španjolskih velikana, ali ne samo njih.
Tako funkcionira cijeli nogometni svijet izuzev nekoliko svijetlih primjera, recimo Bayerna, a i tu bi se dalo svašta pronaći, od toga kako je krenuo uspon bavarskog kluba, koji još do kraja 60-ih nije bio prvi ni u gradu a kamoli u Njemačkoj, pa do teme „Hoeness“ koja je nepregledna crna rupa i tabu za većinu njemačkih medija. Čast Sternu, ali ostali se baš i nisu usudili ići do kraja.
Da ne idemo u dalju povijesti, samo ćemo spomenuti nikad razjašnjenju Realovu poslovnu transakciju s Gradom Madridom i prodaju terena s kojim se izvukao iz financijskog gliba u koji je zapao krajem 90-ih, te Barcelonine sumnjive transferne transakcije zbog koje je Sandro Rosell morao odstupiti s mjesta predsjednika, a klub se našao pred optuženičkom klupom zajedno sa zvijezdom koju su najprije platili 57 milijuna eura, a onda se ispostavilo da je, ups, cifra gotovo dvostruka veća. Naravno, riječ je o transferu upravo tog istog Neymara zbog kojeg sada napadaju PSG, a dok je Santos njih optuživao, samo su odmahivali rukom i cinično se smiješili. Doduše, Rosellu više i nije do smijeha.
Perez potrošio više od 1,5 milijarde eura
Kako god, Real je samo u eri predsjednikovanja Florentina Pereza potrošio ne previše manje od dvije milijarde eura i po tome mu se šeici još nisu ni primakli. U posljednjih 20 godina Barcelona je po potrošnji odmah iza Reala. Katalonci su trošili manje, ali i oni su davno probili milijardu eura.
Real i Barcelona zapravo su izmislili ovo što danas gledamo u svjetskom nogometu. Najsmješnija je priča da je PSG, kao, umjetan klub, koji novcem želi "kupiti" trofeje. Kao da Real, Barcelona, Manchester United, Milan, Bayern i ostali veliki klubovi to već ne rade desetljećima. Za primjer smo uzeli Real i Barcu jer se njih smatra najvećim klubovima na svijetu i najvećim rivalima.
Vratimo se malo u povijesti i podsjetimo se kako su Real i Barcelona postajali veliki u europskim okvirima. Real nije bio ni u vrhu Španjolske još tamo početkom 50-ih. Prvi poslijeratni naslov uzeo je tek 1954., prije toga bio je prvak 1932. i 1933. A onda je španjolska politička elita odlučila stvoriti najveći klub Španjolske i Europe. Real je pokupovao sve što puže i gmiže Španjolskom, Europom i svijetom. Pa nisu Alfredo Di Stefano, Ferenc Puskas ili Raymond Kopa došli u Real jer im je, eto, Madrid prekrasan grad, nego što je plaćao bajoslovno, najviše od svih.
Početak utrke za superzvijezdama
Barcelona je u stopu pratila Real, a zakačili su se oko Di Stefana, čiji primjer eklatantno pokazuje da se u nogometu, kao i u životu, u suštini ništa ne mijenja: da nogometaši oduvijek trče za novcem, a da politika igra važnu, odnosno najvažniju ulogu. Za vrijeme štrajka nogometaša u Argentini, Di Stefano je s nekoliko sunarodnjaka prešao iz River Platea u kolumbijski Millonarios, potom je potpisao za Barcelonu, a onda se u priču umiješao Real.
I gle čuda, Di Stefano je baš poput nekih današnjih nogometaša uhvatila teška skleroza pa je zaboravio da je potpisao za Barcelonu i hladno je prešao u Real, koji je našao u rupu Barcinom transferu, odnosno uhvatili su se za to da je Di Stefano s neraščišćenim papirima prešao iz Rivera u Millonarios, tako da je klub za pregovore trebao biti River, a na Millonarios. Naravno, Real je cijelu igru odigrao uz pomoć Španjolskog nogometnog saveza koji je sve to blagoslovio. No, Barcelona se žalila, nastala je velika frka pa je Savez na kraju ponudio kompromisno rješenje - Di Stefano će igrati jednu sezonu u Barceloni, a onda jednu sezonu u Realu.
Barcelona je to s indignacijom odbila i Di Stefano je završio u Realu, a ostalo je povijest. Zašto je Di Stefano otišao iz Rivera u Millonarios, potom potpisao za Barcelonu, a onda se predomislio i otišao u Real, mislimo da nije tako teško dokučiti. Jasno, uz novac bitnu ulogu je odigrala i politika, jer trebalo je uvjeriti Di Stefana da će se ishoditi papiri bez obzira što je stavio potpis na ugovor s Barcelonom, a Real je tu, kao klub kastiljanske političke i ine elite koja i danas drma Španjolskom, imao itekako jake argumente.
Rekordni transferi
Tu negdje počela je utrka Reala i Barcelone za najvećim planetarnim zvijezdama i traje do današnjih dana. Oba kluba desetljećima su trošila enormna financijska sredstva na kupovinu najvećih zvijezda i natjecala se u rušenju rekorda. Primjerice, Barcelona je tijekom 70-ih i početkom 80-ih, među ostalim, dovela Johana Cruyffa, Bernda Schustera i Diega Maradonu, a Real Güntera Netzera, Paula Breitnera i Ulija Stielikea.
Sve su to bili rekordni transferi, o njima se pisalo i govorilo na sličan način kao što se danas piše o transferima Neymara ili Mbappea. Otprilike, gdje ide taj svijet, dati tolike novce za nogometaše, to je van pameti i slično. Pompa je bila još i veća nego danas. Ma puno veća. Potpisnik ovih redova sjeća se dolaska Maradone u Barcelonu. Bila je to neviđena ludnica. Nekoliko mjeseci kasnije, bila je to jesen 1982., gostovao je zajedno sa Schusterom u Beogradu, kada je zabio Zvezdi onaj slavni gol lobajući Diku Stojanovića. Teško je opisati mlađoj publici histeriju koja je nastala i kako se čekao dolazak Maradone i Schustera.
Cijela bivša propala država bila je na nogama, medijska pompa je bila tolika da se nama klincima činilo da stižu vanzemaljci. Da je u ono vrijeme bilo toliko televizijskih kanala i interneta kao danas, možemo samo zamisliti što bi to bilo. Ali, tada se slušao radio, Barcelonin trening pratio se kao da se igra utakmica. Na Marakani se okupilo 90 000 gledatelja, da je moglo stati 500 000 bez problema bi se napunila. Toliki je interes vladao za utakmicu, svi su htjeli vidjeti to čudo bez obzira za koga su navijali. To govori da PR u nogometu nije izmišljen "jučer" kako neki misle.
Maradona je prešao iz Boce Juniors u Barcelonu za 7.7 milijuna dolara, što je tada bio nezamisliv iznos, može ga se slobodno komparirati s Neymarovim transferom u PSG. Da ste cijelu bivšu državu istresli iz gaća, ne bi ispalo toliko novca. Čitava liga nije imala ni upola toliki proračun.
Obnova Realova stadiona manje stajala od Maradonina transfera
Teško je reći koliko je vrijedilo tih cca. 8 milijuna eura u današnjim mjerilima, ali jedan je podatak vrlo plastičan i ilustrativan. Naime, Real je godinu-dvije dana prije tog transfera temeljito obnavljao stadion za Svjetskog prvenstvo 1982. S tom obnovom Bernabeu je dobio vizuru kakvu danas ima i prvi veći krov. Uloženo je nešto manje od 5 milijuna dolara, a Maradonin transfer iznosio je tri milijuna više!!! E sad, dokučite sami koliko bi danas je stajala slična obnova nekog starijeg stadiona. Pa u jednu i pol „golu“ tribinu Maksimira uloženo je 500 milijuna kuna, i to prije 20 godina.
Toliko o tome da PSG „kupuje“ naslove i trofeje novcem, a da su Real i Barca do njih došli isključivo „teškim radom“ u svojoj školi nogometa. Uzgred rečeno, Barcelona nije uspjela s Maradonom i Schusterom u momčadi vratiti naslov prvaka koji su posljednjih put osvojili s Cruyffom 1974. Maradona je otišao u Napoli, a Schuster je ostao i uzeo naslov 1985., te sljedeće sezone izgubio u finalu Kupa prvaka od Steaue.
Barcelona je desetljećima kupovala najveće zvijezde, a najvažniju titulu osvojila je tek 1992. s Cruyffom u ulozi trenera. Treba li reći da je i tada u momčadi imala igrače koje je plaćala suhim zlatom. Dakle, Barca je ozbiljnu povijest počela pisati tek početkom 90-ih, do tada je to bila, u rezultatskom smislu, samo blaga vodica, posebice u odnosu na Real. U čemu je onda razlika između današnjeg PSG-a i Manchester Cityja te Reala, Barcelone i ostalih velikih klubova?
U malo čemu, skoro ničem. Da ne idemo u daleku povijest, kakva je razlika između Perezovih Galacticosa i onog što PSG i Manchester City sada namjeravaju napraviti? Kakva je razlika između, primjerice, Zidaneova i Figova transfera, ili ako hoćete, Kakina i Ronaldova transfera, te Neymarova i Mbappeova?
Prosječni igrači nikad skuplji
I Figov, i Zidaneov, i Ronaldov i Kakin transfer u svoje vrijeme bili su abnormalni u financijskom smislu. Ako usporedite cijene u vrijeme Zidaneova transfera i današnje cijene, te uzmete psihološki učinak, jer u to doba masa novca je bila manja i bilo je daleko manje milijardera na svijetu, nema tu prevelike razlike. Samo cijena goriva (super) u to je doba bila dva i pol puta manja nego danas.
Ljudi brzo zaboravljaju, no danas se ne događa ništa posebno novo, po tim mjerilima svijet i nogomet davno su otišli kvragu. U masi se povećavaju cifre, ali s gornjim primjerima smo pokazali koliko je to relativna priča. Najbolji nogometaš odavno su enormno skupi, uzimajući u obzir relativnost pojma što znači biti skup od epohe do epohe. Čini nam se da je najveća razlika u tome koliko se plaćaju prosječni nogometaši. Kada su Maradonu krajem 80-ih upitali je li mu neugodno što zarađuje silne milijune igrajući nogomet, Mali Zeleni je uzvratio:
„Pravi nogometaš nikada nije skup, skupi su ovi prosječni koji zarađuju velike novce nizašto“, kazao je Maradona koji je u Barceloni imao višemilijunski ugovor, a u Napoliju još i veći.
Nikad se nije saznalo koliko je točno zarađivao, puno toga je išlo ispod stola, posebice u Italiji, a ni danas nije puno drugačije, ali pretpostavlja se da su mu primanja u najslavnijoj fazi njegove karijere, dakle nakon 1986., dosezala dvocifrene milijunske iznose po godini ugovora. Uostalom, sam je tražio milijun dolara po utakmici kada je shvatio da Napoli zarađuje još tri ili četiri puta više. Prevedeno u današnje doba, ako neki prosječni igrači, posebice u Engleskoj, ostvaruju transfere od 50-60 milijuna eura, koliko onda vrijede Neymar, Lionel Messi ili Cristiano Ronaldo? Iz tog kuta gledano, 222 milijuna i ne čini se tako mnogo.
Nogomet je samo refleksija društva
Najsmješnije su priče da je nogomet pred sunovratom zbog velikih cifri, da će propasti i slično. Tu priču slušamo otkada pratimo nogomet. Kao, igrači ne bi trebali vrijediti više od 100 ili ne znam, 70 milijuna nečega? Pa kakav je razlika za obične ljude između 100, 200 ili 400 milijuna? Nikakva. Od jedne, druge i treće cifre običan radnik pada u nesvijest. A kakva je razlika za katarske, kineske ili američke multimilijardere?
Isto tako ne odveć prevelika, samo u drugom smjeru, za sve njih to je tek sitniš. Zar nije nedavno objavljeno da Katar može podnijeti bez problema višedesetljetne sankcije jer ima nepregledne devizne rezerve. A PSG kontrolira dinastija koja kontrolira i Katar te posjeduje većinu bogatstva te zemlje. I što je njima onda 100, 200 ili 400 milijuna? Njima ne bi bilo previše ni pet milijardi.
Ono što je običnom čovjeku nezamislivo, njima nije ništa posebno. Davno je to objasnio Dostojevski u teoriji Petrogradske kockarnice i relativitetu iznosa za ruskog mužeka i plemića. Ono od čega mužek i njegova obitelj mogu živjeti cijeli život, plemić zakocka u sat vremena. Nogomet je samo refleksija društva, sve što se događa u društvu održava se i na nogomet. Posvuda u svijetu jedina je konstanta posvemašnja koncetracija kapitala. Taj proces odvija se stoljećima, a u zadnje vrijeme dosegao je epske razmjere, bez obzira što na Zemlji nikada nije živjelo više ljudi i bilo bi logično da je kapital ravnomjernije raspoređen.
No logika i život često nisu u nekoj posebnoj korelaciji, posebice kada je novac u pitanju. Službeni podaci govore da nikada u povijesti manji broj ljudi nije posjedovao veći udio u apsolutnom iznosu kapitala. Dakle, bogati postaju još bogatiji, srednja klasa nestaje, a siromašni ostaju siromašni ili bivaju još siromašniji. I nitko ne reagira, sve je OK. Zašto bi onda u nogometu bilo drugačije?
