Hrvatska nogometna reprezentacija samo se jedanput nije uspjela plasirati na Europsko prvenstvo.
Tri vijesti o kojima se priča
Vatreni su zapeli u kvalifikacijama za Euro, koji se 2000. odigrao u Belgiji i Nizozemskoj, nakon što u ključnoj utakmici u posljednjem kolu nisu na Maksimiru pobijedili Jugoslaviju.
Uoči odlučujućih 90 minuta Jugoslavija je bila prva na ljestvici skupine osam sa 16 bodova, drugoplasirana je bila Irska s 15, a Hrvatska je bila na 14 bodova. Maksimir je bio pun kao šipak, danima ranije sve su ulaznice bile razgrabljene u rekordnom roku i sve je bilo spremno za spektakularni obračun. Nažalost, završilo je 2:2.
Sve nam se poklopilo, čak su i Irci kiksali...
Da su Vatreni pobijedili, završili bi prvi u skupini i izravno bi se plasirali na Euro zato što je Irska u onoj drugoj utakmici primila gol od Makedonije u 90. minuti i uzela samo bod. Umjesto toga kvalifikacijsku skupinu okončali smo na tek trećem mjestu i ostali bez plasmana na europsku smotru, a ta je utakmica ujedno označila i simbolički kraj one čudesne generacije koja nas je oduševljavala i na Euru 1996. u Engleskoj i (naročito) na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.
Među igračima koji su tad nastupali za Jugoslaviju bio je i Savo Milošević, koji je tad bio njihov glavni centarfor.
Više od dva desetljeća kasnije, u izjavi za službenu stranicu Srpskog nogometnog saveza, Milošević se prisjetio detalja s te, kako je sam rekao, "najteže utakmice u životu".
"Što ću ja još ovih 15 minuta plus nadoknada?"
"Mogu to ilustrirati na 100 načina. Zoran Mirković je isključen i mi na poluvremenu sjedimo u svlačionici. Budući da je mene pratio glas da imam previše dodira s loptom, više nego što bi napadač smio imati, kad smo se vraćali na teren, prišao mi je Slaviša Jokanović i rekao: 'Evo ti sad utakmica, uzmi je i ne daj je nikome dok sudac ne odsvira kraj.' To sam i radio u drugom poluvremenu što sam više mogao", prepričao je Milošević:
"Fizički je to bila izuzetno zahtjevna utakmica, s dosta trke, agresije, duela i udaraca. Sjećam se, tamo negdje oko 70. minute, vidim zamjenu, ulazi Savićević. Ja razmišljam kako 100 posto mijenja mene jer igram u napadu, imamo igrača manje i imamo rezultat. Ima još do kraja, ali nemam više snage. Sudac diže onaj semafor, ja krećem prema aut-liniji i vidim broj osam. Valjda je Mijatović tražio zamjenu prije mene. Gledam ja taj broj osam i mislim u sebi: 'Što ću ja sad još ovih 15 minuta plus nadoknada', jer i kod mene je sve otkazivalo. Ali sila Boga ne moli. Čovjek nije svjestan koliko može dok ga nevolja ne natjera. Nekako smo izdržali i ostvarili povijesni rezultat", prisjetio se bivši napadač Partizana, Aston Ville, Zaragoze, Parme...
Priznanje španjolskog suca
Milošević je na koncu istaknuo još nešto.
"Tu utakmicu sudio je Španjolac Jose Maria Garcia-Aranda i malo smo porazgovarali s njim na kraju ispred svlačionice. On je rekorder po broju odsuđenih utakmica između Real Madrida i Barcelone, a meni je rekao kako je 'El Clasico liga pjetlića u odnosu na ono što je doživio te večeri'."
