Treniraj, vjeruj, ostvari. Citat na zidu dvorane judo kluba Profectus možda i najbolje opisuje čuda koja se već godinama događaju u ovim prostorijama, koje su prije manje od pet godina izgledale – znatno drugačije.
Sve su uložili u klub i napravili sjajnu priču
"Negdje početkom 2019. godine smo od grada Samobora dobili na korištenje ovaj tu hangar koji je zapravo bio stari hangar za oklopna vozila i ušli smo u njega te svojim radom u 106 dana uredili ovu dvoranu u kojoj se danas nalazimo i koja je zapravo jedna od najboljih judo dvorana u cijeloj Hrvatskoj. Tata je 1993. nastradao, ostao je bez ruke. Te godine 2019. je taman dobio odštetu koja je bila naknada za izgubljenu ruku i moji roditelji su novac koji su dobili od odštete uložili u našu dvoranu", rekao je Matija Frlić, glavni trener judo kluba Profectus iz Samobora.
Tri vijesti o kojima se priča
Zaslužio je to ovaj bivši judo reprezentativac, danas izbornik kadetske reprezentacije, ali i odgojitelj po struci - koji je nakon rada u vrtiću svoje dvije ljubavi spojio tako što već šestu godinu u nizu ovom sportu podučava djecu s teškoćama u razvoju.
"To je dio juda koji me najviše ispunjava. Radim i judo na vrhunskoj razini, radim s najboljim hrvatskim judašima, ali ovo je posebna vrsta ljubavi i posebna vrsta odnosa i to je zapravo ono što najviše volim", dodao je.
Pavao osvaja medalje, a ima pola srca
Od 400 djevojčica i dječaka koji treniraju u klubu, pedesetak su djeca s teškoćama, a mi ćemo vam kroz priče tri neizmjerno simpatična mališana pokazati kakva se to čuda događaju u Samoboru. Krenimo s najmlađim. Pavao ima osam godina i ovako će ukratko objasniti što je prošao od rođenja.
"Kad sam se rodio imao sam srčanu grešku i morao sam otići se operirati s nula godina dva puta, sa dvije dva puta i onda još sa tri jednom i sad imam polovinu srca."
"Pavao je rođen kao dijete koje ima nerazvijenu lijevu stranu srca. Nisu mu davali baš prevelike izglede da će uopće ostat kao mala beba živ. Na kraju je njegovo liječenje nastavljeno u Njemačkoj, odradili su tri teške operacije srca koje su bile svaki put po život opasne", rekao je njegov trener.
"Jednom sam bio 56 dana u bolnici u komadu, nisam smio izaći iz bolnice uopće!", nadovezao se Pavao.
A danas osvaja medalje u redovnoj konkurenciji svojih vršnjaka, unatoč ugrađenom stentu prije prvog rođendana, ali i stopostotnom invaliditetu koji ima zbog svoje dijagnoze. Hoće li se smjeti boriti i kad naraste, pitali smo ga?
"Kad budem veliki ne bih smio zbog kilaže jer imam problem sa srcem, a judo obožavam i volio bih biti trener ako ću smjeti", iznio je svoje želje.
Tin nema sluha, a napredovao je zbog juda
Drugi biser ovog kluba jedanaestogodišnji je Tin - maskirani osvetnik. Iako je rođen bez zdravstvenih problema, zbog čestih upala uha i velikih doza antibiotika već s godinu i pol izgubio je sluh, te je danas nagluha osoba.
"Mi primjećujemo da u nekim stvarima Tin malo kasni za djecom svoje dobi, ali nakon što se uključio u naše aktivnosti i počeo trenirati judo taj nesrazmjer je sve manji i manji, a to mi primjećujemo na treninzima. I danas netko tko uđe u dvoranu, osim po ovim slušalicama koje nosi na ušima zato da ne bi aparatići ispali, je zapravo jednak kao i njegovi vršnjaci", rekao je Frlić o Tinu.
QPa volim judo iskreno jako i ne želim prestati, nego želim doć do crnog pojasa i bit trener", rekao je Tin.
A koliko mu je judo pomogao na strunjačama, ali i izvan njih, rekla nam je Tinova majka.
"Uf, napredak je… od jednog djeteta koje nije imalo nikakav fokus, nije slijedilo nikakva pravila – do dječaka kojeg ste evo sad vidjeli šta radi", riječi su Marine Hlavaček.
Saško je sjajan unatoč cerebralnoj paralizi
Za kraj smo ostavili dečka koji je tu najkraće, ali se možda i najviše svima zavukao pod kožu. 13-godišnjeg Ukrajinca Oleksandra Komaška ni cerebralna paraliza nije spriječila da se prije nešto više od godinu dana pojavi na vratima ovog kluba i na ukrajinsko-hrvatskom zamoli trenera Matiju da krene trenirati.
"Kako ja nikad prije nisam radio s djecom sa cerebralnom paralizom, ja sam mu rekao da malo pričeka, sigurno dva mjeseca, jer lista čekanja za upis u naš klub je dugačka, na što me Aleksandar zamolio da dođe samo jednom pa da ćemo vidjet što dalje. Došao je taj jedanput, zaboravio sam onih dva mjeseca i on je postao naš član. I eto, nakon godinu dana treniranja, vratili smo se prije mjesec dana sa natjecanja u Nizozemskoj na kojem je nastupio i Oleksander te osvojio treće mjesto."
Iako jezik uči tek 12 mjeseci, vječno nasmijani Saško, kako ga zovu u klubu, ovako će vam na tečnom hrvatskom objasniti svoju dijagnozu.
-"Pa to je cerebralna paraliza.“
- Što je to?
-"Pa to je kad te noge bole malo i…ali ja imam seku, ona uopće ne hoda."
E da, i Oleksandrova sestra blizanka boluje od cerebralne paralize, a s mamom i tatom u Hrvatsku su stigli pobjegavši od rata u Ukrajini. I u Samoboru pronašli novu priliku za sreću.
"Ono na što sam ja najponosniji da su i on i njegovi roditelji našli ovdje u klubu svoje prijatelje, svoju hrvatsku obitelj. Evo prekjučer smo se vratili s Oleksandrovog rođendana na kojem nas je bilo 30 i ja mislim da su počeli ovdje u Hrvatskoj živjet punim plućima, a to i oni sami govore."
A Saško, koji ni na onom prvom jutarnjem treningu prošle godine nije tražio nikakvu poštedu, ovako će sažeti ono najbitnije.
"Poslije treninga, poslije juda mene ništa ne boli."
bog njega, Tina, Pavla i pedesetak ostalih mališana s poteškoćama, koji odnedavno imaju mogućnost i trenirati svakodnevno, svih devet stručno educiranih trenera ovog samoborskog ponosa zaslužuju naš duboki naklon.
