Po tko zna koji put zakotrljala se tema izgradnje novog nogometnog stadiona u Zagrebu, ali i stadiona širom Hrvatske. Kakve su šanse da se u dogledno vrijeme obećanja pretvore u stvarnost?
Tri vijesti o kojima se priča
VIDEO ''Gesta koja pokazuje zašto je Modrić legenda'': Španjolci bocnuli zvijezde Reala
Političari raznih formata slatkorječivo obećavaju izgradnju stadiona u Zagrebu već desetljećima. U to natjecanje uključivali su se i čelnici Dinama, koji su također obećavali da će sami sve uzeti u svoje ruke. Koliko je bilo samo projekata, maketa i nacrta.
Teško je to sve i prebrojati. Naslušali smo se obećanja o mnogo čemu posljednjih desetljeća, ali izgradnja stadiona najveći je "obećanović" svih vremena. Na tom su se obećanju skupljali ili pokušavali skupiti politički poeni bezbroj puta. Pitam se samo tko to još može progutati!? Očito se uvijek nađe ponetko jer dok je ovaca, bit će i šišanja.
Lažna obećanja nakon srebra u Rusiji
Nećemo se vraćati u odveć dalju prošlost, do Ive Sanadera ili još dalje. Taj je obećavao i organizaciju Eura. U živom su sjećanju obećanja nakon osvajanja srebra u Rusiji.
Fanfare su svirale nekoliko tjedana i onda sve po starom. Da ne spominjemo projekte u Blatu, pa u Velikoj Gorici… Uglavnom, svima je bilo jedno zajedničko: obećanje ludom radovanje.
Glasnogovornik Vlade RH najavio gradnju stadiona za Dinamo i Vatrene
Eto, dočekali smo po tko zna koji put da Vlada ponovno najavljuje, da se uključuju čelnici Dinama sa svojim najavama, a sjetimo se samo press-konferencija s gradonačelnikom Bandićem i silnih, pokazalo se praznih priča.
Nije prvi put ni da se spominje UEFA i njezino sudjelovanje kroz različite projekte i fondove. I toga smo se naslušali tko zna koliko puta. Ovaj put je ipak drukčije jer je jedan Hrvat na visokoj funkciji (Zvonimir Boban), pa je s te strane lakše lobirati.
Nisu gradili kada je ekonomska situacija bila puno povoljnija
Nakon svih lažnih obećanja i nakon što se stadion nije izgradio kada je bila puno bolja financijska situacija, ne samo u Hrvatskoj nego i čitavom svijetu, kada se gradilo na sve strane po Europi i kada su krediti bili najpovoljniji, kako povjerovati da će se stadion graditi u možda i najtežoj ekonomskoj situaciji naših života.
Usred smo velike svjetske političko-ekonomske krize kojoj se ne nazire kraj i nitko ne zna kada će i kako to sve završiti. Kada je želudac sve prazniji, malo tko razmišlja o bilo čemu drugom. Tada su prioriteti "malko" drukčiji. Da ne spominjem potres i slavodobitne priče o obnovi, koja još uvijek stoji na mrtvoj točki, te slične teme.
Dakle, nema puno prostora za optimizam, jednostavno previše se toga nakupilo da bi se tek tako vjerovalo. Iskustva su tolika loša da je teško biti optimističan. Skepticizam je sasvim opravdan, to nalažu logika i zdrav razum.
Zagreb treba novi stadion, to svi znamo
Koliko je realno da će se najavljeni planovi ostvariti, neka svatko procijeni sam za sebe. Za to nitko ne treba prevoditelje. Da Zagrebu treba novi stadion, to svi znamo. Da hrvatski nogomet zaslužuje puno bolju infrastrukturu, i to svi znamo. I to nije nikakav populizam.
Uvjeren sam da velika većina građana Zagreba i Hrvatske ne bi imala ništa protiv izgradnje stadiona. Jasno, ako bi se do kraja izgradio, ako se ne bi dogodilo još jedno ruglo na kraju grada kao onomad kada se obnavljao Maksimir.
Jesu li izjave Drmića i Petkovića najava promjene smjera u Dinamu?
I kada su vreće novca nestale u vidu magle. Dosad je u Maksimir spiskano tko zna koliko novca, neke procjene idu i do 200 milijuna eura, a nije se napravilo baš ništa. I kao što znamo: nitko nije odgovarao.
E, to je jedino čega se boje građani, a bogme i političari zaziru od upuštanja u taj projekt. To je za njih jako riskantno.
Nedovršeni Maksimir već godinama strši kao najveće gradsko ruglo i bjelodani je podsjetnik glasačima uoči svakih gradskih izbora.
Bandić se bojao ući u avanturu
Bandić je naučio lekciju na garnituri prije njega. Zbog toga se najviše bojao upustiti u avanturu izgradnje jer je bio itekako svjestan da bi usred gradnje moglo nestati novca, zna se kako i na koje načine, te da bi mu napola dovršeni stadion bio najlošija moguća reklama.
Puno je pametnije bilo ulaziti u manje projekte, recimo fontane ili gradske toalete, koji i ako se ne dovrše, neće bosti oči, a tako i tako svi će uključeni ipak omastiti brk.
Javna je tajna da u Hrvatskoj i napose u Zagrebu gotovo svaki državni ili gradski projekt stoji građane nekoliko puta više nešto što mu je doista cijena. Da bi se svi namirili, treba dobro zaračunati.
Možemo se praviti Toše ili Englezi, ali svi znamo da je to tako. Zar svako malo ne izlaze nove afere o pokradenim milijunima i milijardama? Kakva je razina korupcije, najbolje govore izvješća Europske komisije i procjene koliko se desetaka milijardi eura godišnje izvuče iz džepova građana na raznorazne načine.
Dosta je priče, počnite već jednom graditi
Sve se to treba staviti u kontekst i jasno je zbog čega postoje toliki problemi oko izgradnje jednog stadiona. Kao da je to ne znam kakav infrastrukturni poduhvat. Za hrvatsku politiku očito jest, što je žalosna činjenica.
Naravno da je krajnje vrijeme da se stane s opisanom praksom i da se nešto konačno pokrene. Međutim, priča je svima preko glave. Da bi se stadion izgradio, najprije bi se trebalo znati na kojoj lokaciji se gradi. A ni to se još uvijek ne zna. Treba poslušati uključene strane i to se lako zamijeti. Sve su to još priče u sferi teških spekulacija.
Dok se ne krene s gradnjom, dok prvi bageri i šleperi ne izađu na teren, sve najave treba uzeti s velikom rezervom, a ni onda nije sigurno da će se projekt završiti, pa čak ni kada se počnu slagati tribine. Maksimir je najbolji primjer. Iskustvo nas uči da treba biti oprezan do zadnje cigle.
I zato: počnite već jednom graditi taj stadion pa onda pričajte.
