"Ako ikada umre…" čuvena je sintagma koju je za Ćiru Blaževića osmislio njegov vječni kroničar, suputnik i polemički suparnik Tomislav Židak, koji je, nažalost, prerano otišao u vječna lovišta i nije dočekao da ga sa svojim duhovitim perom isprati u nebeske visine.
Tri vijesti o kojima se priča
Nogometni svijet oprašta se od Ćire, procurio podatak koji malo tko zna
Ali tamo negdje, visoko, visoko, pred vratima raja, gdje se već nazire nada u vječni život, zacijelo će dočekati svog Ćirokija s gemištom, čokoladom i Dinamovom zastavom. Gemišt za Žiku, čokolada za Ćiru. Zastava za obojicu.
Ćiro nikada nije pio alkohol, po tom pitanju bio je pravi asket, no čokolada mu je bila među rijetkim porocima. Pljuga i ne toliko, to je bilo samo pućkanje.
Široke duše i dubokih emocija
Eto, došao je i taj žalosni dan, iako smo svi skupa već pomislili da je Ćiro neuništiv, da ga ništa ne može iznenaditi i dotući, da će među rijetkima preživjeti i nuklearni rat ako ustreba, da će živjeti vječno… Jer jedan je Ćiro, taj ne baca tako lako šoške u roške.
"Kažu da se zdravlje ne može kupiti. Lažu, to vam kaže vaš Ćiro", ispalio je u svojem stilu kada je prvi put pobijedio najljućeg suparnika, koji se očito podmuklo skrio i čekao trenutak da izađe na vidjelo.
VIDEO Prije godinu dana Ćiro je u intervjuu imao jednu želju prije smrti: ''Daj mi samo jednu...''
"Kad mi je najteže, sjetim se samo bankovnog računa", čuvena je Ćirina uzrečica, koja se lako spaja uz ovu o zdravlju.
Volio je kao malo tko šuštave zelembaće, ali volio je i darivati. Bio je široke duše i dubokih emocija, koje je znao lako prenositi u kojem god da se ambijentu zatekao. Od stadionskih tribina do blještavih salona.
Zajedno s Ćirom otišao je i dio nas
Kao što odlaskom roditelja ili bliskih osoba odlazi i dio nas, tako je i s Ćirom. Njegovim odlaskom završila je jedna epoha naših života. Komadić nas se otkinuo i otišao zajedno s njim.
Bio je dio svih nas praktički otkako pamtimo. Ostaju sjeta i brojne uspomene. Skečeva koliko hoćete.
Pogledajte posljednje fotografije legendarnog Ćire Blaževića, mučio se i bilo mu je teško
"Novinari su duša naroda", znao je reći Ćiro, čiji je odnos sa sedmom silom bio poseban.
Znao je kako dišemo, znali smo kako diše. Uvukao nam se svima pod kožu. Jedna je od rijetkih javnih osoba za koju svi mislimo da je dobro poznajemo, da nam je svima kućni prijatelj ili barem imamo takav osjećaj. Ćiro je bio svačiji, a opet ničiji, i to na svoj doista neponovljivo duhovit način.
Ćiro možda nije najbolji, ali po mnogočemu je najveći hrvatski trener
Ćiro možda nije bio najbolji hrvatski trener, ali mnogi će se složiti da je po mnogočemu najveći. Baš trener svih trenera, kako mu nadjenuo Branko Stipković, dugogodišnji novinar Sportskih novosti i kroničar Vatrenih. Najživopisniji, najduhovitiji,
najkontradiktorniji, najkontroverzniji… Nije bio samo trener, bio je šoumen kakav se rijetko rađa.
O Ćiri su se isprele brojne legende. Već za života postao je mit, a oko svakog mita spajaju se i isprepliću san i java. I nakon pustih godina više nitko ne zna što je java, a što san.
Mediji iz susjedstva emotivno se opraštaju od Ćire: "Legenda, trener svih trenera"
Tako je i s Ćirom. Mnoge su priče o njemu ispredene i tko više zna što je istina, a što nije. Kao onomad kada je, kaže legenda, pred svitom zabezeknutih jugoslavenskih generala bubnuo:
"Tuku naši, tuku i partizani."
Ćiro je po mnogočemu jedinstven. Izgradio je nedodirljiv status. Valjda je jedini koji je danas mogao reći jedno, a već sutra nešto posve drugo i nitko mu ne bi zamjerio.
Proturječan i svima omiljen
"Lice Delona, duša demona", skovao je još tamo sredinom 80-ih Ivo Tomić, koji ga je možda i najbolje prokužio.
Gotovo da nema persone na ovim prostorima koja je u jednom trenutku bila toliko omiljena, a već u drugom žestoko kritizirana i osporavana.
Ćirin život priča je koja ide iz krajnosti u krajnost; od rodne travničke grude pa do švicarskih zlatarnica i kineskih trgovina svilom, od čišćenja svlačionica do trijumfa među trenerskim velikanima na Svjetskom prvenstvu. Od siromaha do junaka, od glavne zvijezde i lica s naslovnica do "pedera" i neprijatelja broj 1.
Kako je Ćiro dobio nadimak - Ćiro: Sve je počelo kad je imao samo pet godina
Proturječan i kada grmi kao Atila, Bič Božji, i kada recitira Jacquesa Preverta. Premazan svim mastima ovoga svijeta, najdarovitiji prodavač iluzija i opsjena, a opet tako šarmantan i umiljat.
Fluidna percepcija javnosti ni kod koga nije bila tako izražena. Iako se znao sudariti s bučnim valom kritika i pogrdnim skandiranjima tribina, Ćiro zapravo nikada nije bio omražen u navijačkom puku. I kada se ulizivao političkim dužnosnicima, napose predsjedniku Franji Tuđmanu, to je činio na svoj poseban, simpatičan način.
Zračio je karizmom
Jednostavno, Ćiru je bilo teško ne voljeti, još teže mrziti. Zračio je karizmom koju je teško opisati. Znao je pričati i s predsjednicima i s komunalnim radnicima. Trebalo je doživjeti njegovu šetnju centrom Zagreba i kako su mu prilazile i damice, i kumice, i bakice, i prosjaci i sinovi. Znao je razgovarati sa svima, utješiti i razveseliti.
Nogometni put Ćire Blaževića: Počeo u Travniku, završio u Zadru, slavu stekao s Hrvatskom i Dinamom
Kao malo tko osjećao je bilo grada i naroda. Bio je narodski čovjek, hrvatski nacionalist i građanin svijeta, kako je sam znao reći. Gdje god je došao, lako se prilagođavao. I ubrzo bi prikupio simpatije i bivao omiljen.
Zagreb i Hrvatsku osvojio je bijelim šalom i Vatrenima. Ako mu je Dinamova 1982. najdraža jer mu je ishodište karijere, Vatrena 1998. ostvarenje je snova i zaključna epopeja. U oba slučaja pobudio je emocije hrvatskog naroda do neslućenih razmjera. Bio je trenerski mag, motivator i psiholog bez premca. Možda i najveći i najslavniji analitičar hrvatske duše.
