Nikola Jurčević gostovao je u serijalu gol.hr-a Legende HNL-a.
Tri vijesti o kojima se priča
Jurčeviće se, među ostalim, prisjetio zanimljive anegdote s priprema Dinama u Švicarskoj dok je bio trener Modrih u prvom mandatu.
„Dinamo je klub koji godinama drži do čvrste discipline. To je u kodu kluba. Ali ne možeš nikada znati kod igrača, oni su nepredvidivi. Za mene se na tim pripremama dogodila jedna od najtežih situacija. Navečer smo bili na piću, cijeli stožer, plus Zdravko Mamić, neki ljudi iz kluba i novinari. Vraćamo se tipa 11, pola 12, hodamo svi zajedno, a u jednom trenutku Zdravko počne vikati: 'Što je ovo, gdje to gori svjetlo, čija je to soba?' Ja već ono, meni je već nelagoda, vidim da kreće frka. Iskreno, ja bih u tom trenutku radije da to nitko nije vidio. I sada se približavamo hotelu i već je uzbuna. Čija je soba, naravno četiri-pet najvažnijih igrača", priča Jurčević i nastavlja:
Uzbuna u Švicarskoj
"Uzbuna je već dosegla vrhunac, još su tu i novinari, a ja sam trener, mladi trener. I sad Zdravko naravno: 'Ljubavi moja, ovo je izdaja. To su izdajice kluba, tjerajmo sve, neka sutra idu kući.' A mi za sedam dana igramo utakmicu Superkupa, početak sezona, a ja sam friški trener. Vidim da je pritisak, ali pokušavam to nekako izbalansirati. Ja kažem: 'Ok, možemo mi to sve napraviti, ali što ćemo dobiti, to su najvažniji igrači.' I ja s nekim akrobacijama uspijem dovesti situaciju u mirnije vode. Sankcija mora biti, neka financijska, ali nema te dramatične varijante. Meni je to u tom trenutku bilo već previše; sam taj hod, pa svjetlo, pa tko je to… To je situacija koja pokazuje…“, kazao je Jurčević i uzdahnuo tražeći formulaciju, a ja sam uskočio.
Da kada nema Zdravka na licu mjestu, kada upravlja, ali je na sigurnoj udaljenosti, stvari opuštenije i bolje funkcioniraju.
„Ma, ja sam sve u kratkim crtama ispričao, ali to je trajalo tri sata. To je bilo u maniri običaja iz jugolige ili početka HNL-a, gdje se od svake sitnice radila drama. Nije tu bilo nikakve pijanke, samo se prekoračilo zacrtano doba spavanja. To se odmah u korijenu sjeklo, dok u inozemstvu to nitko ne bi ni zamijetio.“
„Mamić unosi nervozu, svojim stilom i načinom zasjenjuje svakog trenera“
Dok je bio u Maksimiru, Mamić je svojom pojavom i sličnim istupima često unosio nepotrebnu nervozu. Dok ga nema u blizini, osjeća se da je lakše svima raditi, posebice trenerima. Vi niste bili te sreće ni u drugom mandatu. Poklopilo se da ste bili zadnji koji je morao slušati njegove litanije uživo. Trenerima poslije, Bjelici pa sada i Krznaru, da ne govorimo o Zoranu Mamiću, ipak je bilo puno lakše, mogli su slobodnije raditi.
„Moram još jednom naglasiti: ja kao trener nikada nisam sastavio momčad tako da mi netko nametne koga ću staviti i što ću napraviti. Ali naravno da je sama prisutnost Zdravka, koji je veliki gazda u klubu, takva da on sa svojim stilom i načinom ipak zasjenjuje svakog trenera. Normalno da je slobodnija varijanta rada i svega ako nije prisutan, zbog toga što se uvijek osjeća taj pritisak ili nervoza. Ipak, bez obzira na moja osobna iskustava i kako sam ja neke stvari doživio, mora mu se priznati je od Dinama napravio klub koji je dominantan u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe.“
Definitivno priča nije crno- bijela, ima tu svakakvih nijansi. Ima stvari koje su bile dobre, ali i koje su godinama bile pogrešne.
„Postoji puno situacija koje sam osobno doživio i koje sam čuo iz prve ruke. I na vrhunskom nivou u Europi postoje jako puno predsjednika, jako puno čelnih ljudi koji se drastično razlikuju. Evo, primjerice, dok sam bio u West Hamu sa Slavenom. To je klub među top 10 u Engleskoj, velika tradicija, veliki budžet. Ako smo u kampu Slaven, ja, Terzić, Rak i cijeli stožer, mi smo bili apsolutne gazde. Klub više funkcionira korporacijski, uredi su negdje drugdje. Nikad se u dvije i pol godine nije dogodila da dođe predsjednik ili direktor i sazove neki krizni sastanak, pa motivacija momčadi ili pritisak, ma sva ta neka priča, bez obzira na stanje ljestvici“, zaključio je Jurčević.
