Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Bez dlake na jeziku

Legenda Vatrenih otvoreno o sukobima s Mamićem i teškoj traumi u Dinamu: "Jedna od najbolnijih situacija u životu"

Nikola Jurčević u velikom videointervju za gol.hr govori o traumi koju je proživio na klupi Dinama, sukobima i anegdotama sa Zdravkom Mamićem, prisjeća se susreta s najvećim svjetskim trenerima, analizira situaciju u hrvatskoj reprezentaciji pred početak Eura i prognozira finala Europske lige i Lige prvaka…

Nikola Jurčević gostovao je u serijalu gol.hr-a Legende HNL-a.

Jurčević je jedan od omiljenih likova hrvatskog nogometa, u kojem je ostavio značajan trag, i kao igrač i kao trener. Odvajkada tih i nenametljiv, odmjeren i susretljiv, bez trunka arogancije i pozerstva. Uvijek spreman javiti se novinaru na poziv ili stati nasred ceste i porazgovarati s navijačima ili pukim znatiželjnicima. Jura je jednostavno takav, uvijek isti, bilo da je kamera upaljena ili ugašena.

Ne spada u red galamdžija, samoreklamera, kakvih u nas ne manjka. A ima se čime pohvaliti, napravio je doista vrlo dobru klupsku karijeru, napose inozemnu, u vremenu kada se teško odlazilo van, a još teže se tamo zadržavalo i uspijevalo.

Naravno, najpoznatiji je po zapaženoj dionici u hrvatskoj reprezentaciji. Član je originalnih Vatrenih, ispisao je 19 nastupa i postigao dva gola. Nastupio je na Euru 1996., prvom velikom natjecanju hrvatske reprezentacije. Pamti se partija protiv Njemačke u četvrtfinalu i asistencija za onaj slavni gol Davora Šukera, kada je današnji predsjednik HNS-a zarolao i bacio u prašinu čuvenog Köpkea.

Važan igrač u Barićevu remek-djelu

Jurčević je bio član i vjerojatno najbolji igrač sjajne momčadi Zagreba koja je 1991. postala posljednji prvak Druge jedinstvene jugoslavenske lige. Otto Barić ga na nakon toga odvodi u Salzburg, s kojim osvaja dva austrijska prvenstva, postaje i prvi topnik tamošnje elitne lige.

Značajnu ulogu odigrao je i u Barićevu remek-djelu: plasmanu u finale Kupa Uefe 1994. Na putu do finala i okršaja s velikim Interom relativno nepoznati Salzburg srušio je tada vrlo jake klubove i velike favorite Sporting Lisabon i Eintracht Frankfurt. Bila je to prva pobjeda jednog austrijskog kluba nad njemačkim, što je posebno značajno za Austrijance.

Sljedeće sezone Salzburg se plasirao u Ligu prvaka i zamalo prošao skupinu u kojoj su igrala dva kasnija finalista Ajax i Milan. Ajax je na kraju postao prvak Europe, a Salzburg jedina momčad koju Kopljanici te sezone nisu pobijedili u dvije utakmice. Momčad iz Mozartova grada bila je hit Europe.

Austrijski Beatlesi i mladoliki djed

Austrijanci su tih godina naprosto ludovali za Barićevim Salzburgom.

„Bili smo pravi pokret, tretirali su nas kao Beatlese. Gdje god bismo se pojavili, bila je ludnica. Europske utakmice igrali bismo na bečkom Prateru. Stadion je uvijek bio rasprodan, pedesetak tisuća ljudi. Da je veći, bilo bi ih i više. Za ulaznicama je bila prava jagma“, prisjetio se Jura dok smo se namještali u studiju i provjeravali tehniku.

U ovom intervjuu ipak smo se više orijentirali na friškiju, trenersku karijeru. O igračkim danima i kako je izveo jedanaesterac protiv Eintrachta u raspucavanju porazgovarat ćemo nekom drugom prilikom. Anegdota ima napretek, još iz vremena dok je bio omladinac Dinama pa do nastupa za Freiburg u njemačkoj Bundesligi.

Moram priznati, izgledate jako dobro. Odnedavno ste u novoj ulozi.

„Da, friški sam djed, ha, ha, ha… Velika sreća i zadovoljstvo.“

Mladoliki djed. Kako se osjećate?

„Super, baš tako, kao mladi djed, ha, ha, ha…“

Kao sportaš niste taj naslov teško prihvatili?

„Ma, nisam, ja sam i dalje ostao u tom nekom sportskom duhu, što se tiče načina života i treniranja, ali dobiti unuka, to je tako krasna stvar. Uživam u svakom trenutku kada mogu biti s njim.“

Kakva je situacija s trenerskim poslom? Nakon rastanka s reprezentacijom Azerbajdžana uzeli ste predah.

„Trenutačno sam bez posla, mogu čak reći da imam i višak vremena, ali trudim se ispuniti ga na najpametniji način. Osim što pratim sve moguće lige, dosta se educiram, kontaktiram sa svojim bivšim suigračima koji treniraju vrhunske klubove. Malo sam to proširio i na neku psihologiju i filozofiju, možda ne preduboko, ali mislim da su to sve bitne stvari u današnjem trenerskom poslom. Nadam se da ću uskoro dobiti posao jer sam željan rada i nogometa.“

Ima li kontakta, kuha li se nešto, možda neka dobra ponuda?

„Bilo je tu raznoraznih kombinacija, čak i konkretnih, ali ono što je meni bilo interesantno i zanimljivo na kraju se nije ostvarilo. Moram biti realan, ali i oprezan. Pokušavam dobiti klub koji ima neku jasnu viziju i ideju, gdje možeš napraviti neki posao. Naravno, u nogometu je teško birati, kada nešto dođe, obično kažeš: 'Hajde, dugo ne radim, preuzet ću to.' Ali pametnije je biti malo oprezniji i sačekati pravu kombinaciju.“

"Na potresan sam način otišao iz Dinama"

Kada smo već kod opreza, jeste li trebali biti oprezniji s preuzimanjem klupe Dinama u posljednjem mandatu?

„Teško mi je tu sada biti pametan. Tu nisam mogao biti oprezniji jer sam ja ipak dijete Dinama, odrastao sam u blizini Maksimira. Kada se pojavi opcija s Dinamom, naravno da je vrlo teško reći ne. Znao sam da je situacija u tom trenutku bila dosta teška i nezgodna, ali mislim da sam na kraju ispao žrtva tih nekih okolnosti. Mislim da nisam subjektivan ako kažem i nepravednih prema meni, zbog načina na koji je to sve završilo. Nezgodno je pričati o prošlom vremenu jer ljudi to i ne pamte. Ukratko mogu reći, u dva tjedna dogodilo mi se sve negativno što se moglo dogoditi. Prvih 35-36 dana imali smo pet pobjeda te po jedan remi i poraz, uz gol-razliku 15:3. Nakon toga smo u dva tjedna izgubili tri utakmice, ali nije analizirano i objašnjeno da smo mi bili praktički bez desetak igrača. Pogodila nas je serija ozljeda, imali smo samo 7-8 igrača koji su zdravi. Zbog toga je za mene bio potresan način na koji sam otišao. Pogotovo jer se to dogodilo tri dana prije kraja prvenstva, koje smo već osvojili, te sedam dana prije finala Kupa, u koji smo ušli pobijedivši Rijeku 3:0 u polufinalu.“

Sigurno pamtite i onaj čuveni povik: 'Nikola Jurčeviću, tko si ti?' Pretpostavljam da vam je jasno tko je donio odluku o smjeni. Izvršni odbor samo klimne glavom i to amenuje, a tko to izravno priopći i nije tako važno.

„Da, najvjerojatnije je tako. U tom je trenutku, a i prije toga gazda kluba bio Zdravko Mamić, tako da je najvjerojatnije on donio tu odluku. Kažem, cijela ta situacija ispala mi je dosta traumatična i dosta bolna. Prvo zbog toga što mi je Dinamo nešto posebno, ali očito da nitko nije prorok u svom selu, tamo gdje najviše želiš, na kraju se ne ostvari. A drugo zbog načina na koji je to napravljeno. Dosta raritetna situacija. Svjestan sam da u nogometu ima svega, događa se svašta, ali baš tri-četiri dana prije kraja prvenstva, gdje si već matematički prvak, pa tjedan dana prije finala Kupa. Ne vidim baš puno takvih situacija, a gledam posvuda. Pirlo ima problema cijelu sezonu, pa se ipak sačeka jer nije manira velikog kluba da to radi u tom trenutku. Sjetimo se bezbroj situacija sa Solskjaerom u Manchester Unitedu. Evo, i naš mladi trener Olić došao je u moskovski CSKA u teškom trenutku, pa nije uspio dohvatiti Europu, ispuniti njihove ambicije, ali postoji neki ljudski, sportski rezon da se ne mijenja baš toliko često u tim trenucima.“

U prvom mandatu mlad i prkosan: „Svaku Zdravkovu intervenciju oko igrača osobno sam shvaćao“

Znali ste kako Zdravko Mamić funkcionira, poznajte ga dobro, ali vjerojatno ipak niste mislili da ćete biti „iskorišteni“ na taj način.

„Nisam mislio, da budem iskren. Zaboravlja se da sam ja bio trener Dinama i u prvom mandatu 15 mjeseci. Imao sam tada 36-37 godina, bilo je to 2003./2004. Mamić me doveo u Dinamo kao mladog trenera, što je naravno velika stvar. On je za moju karijeru napravio dosta u tom trenutku. Što se događalo u tom prvom mandatu, također se baš ne zna. Ako pogledate proljetni dio sezone, imao sam 12 pobjeda, 3 neriješena i 0 poraza. Sljedeće prvenstvo pobjedu i tri neriješena. Sve skupa 19 ligaških utakmica u nizu bez poraza. U međuvremenu smo pobijedili i Primorje u Kupu Uefa, ali opet sam morao otići. Međutim, to je malo tko evidentirao.“

Onaj remi u Zadru ostao je kao neki pečat.

„Da, svi pamte Zadar. Isto tako se zaboravlja da je Dinamo ušao u sezonu s ambicijama da se izgradi momčad jer su prije otišli ključni igrači: Olić, Balaban, Marić, Butina… To je bila nova ekipa, pojavili su se Niko Kranjčar, Drpić, Ante Tomić, Eduardo da Silva… Mi smo u principu igrali jako dobro, osvojili smo Kup i Superkup. Pobjeđivali smo Hajduk u međusobnim okršajima, bili smo na pragu osvajanja prvenstva. Imali smo bodovni skor koji je u prijašnjim godinama bio šampionski, ali Hajduk je na kraju imao dva boda više. Kad spojim prvi i sada drugi mandat, ispada teško. Uvijek se radi neka samoanaliza. Ja sam u tom prvom mandatu bio još mlad, ponosan ili preponosan, pa sam svaku Zdravkovu intervenciju oko igrača pomalo osjećao osobno. Uvijek sam mislio da time gubim autoritet, čak sam bio i u nekim situacijama svadljiv zbog toga što sam htio štititi svoj teren, da se tako izrazim. Tako mladi trener razmišlja, to mu se vrti po glavi. Vratio sam se na klupu Dinama kao puno stariji, ozbiljniji, iskusniji, s internacionalnim iskustvom. E, onda sam rekao: 'Sada ću biti puno kooperativniji.' Da me pogrešno ne shvatite, ne mislim na miješanje u momčad, taktiku i slično, nego da ću raditi bez rasprava, svađa, incidentnih situacija. Kada bismo imali neki zajednički ručak, sam bih rekao Zdravku: 'Izvoli, reci nešto igračima ako želiš.' Bio sam tu vrlo tolerantan, nisam išao u neke konfliktne situacije. Eto, očito je da ni ta metoda nije pomogla.“

„To je bilo vrlo nepravedno, nemoralno i nesportski prema meni“

Zaključak je da je teško pronaći formulu za skladno funkcioniranje sa Zdravkom Mamićem.

„Pokušavam biti realan. Naravno da postoji gorčina, mislim da je to bilo vrlo, vrlo nepravedno, nemoralno i nesportski prema meni, a s druge strane postoji i to da me Zdravko Mamić dvaput doveo u Dinamo. Ja to moram cijeniti i poštovati. Na kraju krajeva, napravio je veliki uspjeh s Dinamo u hrvatskim okvirima, koji je neprikosnoven u HNL-u, a u zadnje vrijeme vrlo dobro brodi i u Europi. To treba pohvaliti, ali s moje osobne razine, vrativši film unazad, ispada da je to bio način da se nekoga potroši, ali i da mi se zatvore vrata za neke vrhunske pozicije u hrvatskom nogometu. Nakon što sam se vratio iz inozemstva i nakon vremena koje sam proveo u odličnim klubovima kao pomoćnik Slavenu Biliću, u tom trenutku imao sam sve ambicije bazirane na domaći nogomet i Hrvatsku. Naravno, gledajući varijantu Dinama i reprezentacije negdje u budućnosti. U Dinamu kao trener, a mogao sam se zamisliti da možda budem i u nekoj drugoj ulozi. Ako napravim uspjeh u Dinamu, razmišljao sam i o reprezentaciji. To je bila neka polazna točka mojih razmišljanja. Međutim, kada se ovako nešto dogodi, da u kratkom vremenu odeš, automatski si potrošen i moraš se okrenuti u nekom drugom smjeru. Stoga gledam pronaći angažman u inozemstvu.“

Da dođe treća ponuda, a da ostane isti raspored moći u Dinamu, biste li prihvatili?

„Teško mi je o tome govoriti jer mislim da to nije realno zbog svega što se dogodilo. I neće se dogoditi. Dobro, u nogometu se sve može dogoditi, nikad se ne zna. Mogu ja otići van i napraviti dobre stvari, pa da onda stigne poziv, ali to je neka daleka budućnost. Mogu sad biti apsolutno iskren, to mi je bila najbolnija i najteža situacija u sportskom životu, a sigurno i jedna od najgorih općenito.“

Zdravko Mamić kompleksna je osoba, ima tamnih stvari, ali i nekih svijetlih.

„Zbog toga u kojoj je Mamić sada situaciji i ima te svoje pravne bitke i probleme, nije mi interesantno da sad ja budem taj koji će se nešto nadovezivati.“

Da, nećemo sad cipelariti čovjeka koji je u nezgodnoj situaciji, ali možemo razgovarati. Jeste li bili iznenađeni ovime što se dogodilo Mamićima, teškoj sudskoj presudi i bijegu od hrvatskog pravosuđa?

„Pa, jesam. Koliko god da sam to čitao, pratio, to je jedna sapunica, ali naravno da sam iznenađen. Nisam kompetentan da tu nešto prosuđujem, ali iznenađen sam dimenzijama cijele priče.“

Najbolji gol u karijeri: „Zabio sam Svilaru poput Van Bastena“

Zaključujemo tu tešku temu. Čega se bolje sjećate: promašaja Sedloskog u zadnjim minutama čuvene utakmice u Zadru ili onog sjajnog i važnog gola Royal Antwerpenu u Salzburgovu pohodu na finale Kupa Uefe?

„Ha, radije se sjetim gola Antwerpenu, to mi je najbolji gol koji sam dao u životu. Ne znam ni sam kako sam ga zabio, u stilu Van Bastena, tako mi je došlo, lažnjakom sam posložio čuvare i nekako sam ga zabio.“

To je vaš bivši klub, prvi u inozemstvu, dok ste još bili jako mladi. Tamo ste se kratko zadržali i vratili u Zagreb.

„Da, zabio sam ga Ratku Svilaru. Upoznao sam ga dok sam kratko bio u Antwerpenu. On je super lik, legenda jugoslavenskog nogometa. Zbog svega toga se tog gola sjećam s velikim zadovoljstvom. A tog promašaja ili tih promašaja u Zadru, to je nevjerojatno koliko smo mi imali šansi u toj utakmici. Na kraju u onom grotlu Stanova, kiše i kišobrana, pritisaka sa svih strana, Zadar je omogućio Hajduku naslov prvaka. Naravno da je u tim trenucima to bilo jako teško i šokantno, ali sada kada je prošlo puno godina, kada sam prošao sve što sam prošao, to drukčije gledam. Puno je to ljudi zaboravilo, te situacije najbolje pamte kroničari kao vi.“

„Za Eduarda se odmah vidjelo da će biti igračina“

U vašem prvom mandatu Dinamo je imao popriličan broj mladih i talentiranih igrača. Neki su napravili velike karijere, a neki su podbacili. Kome ste davali najveće šanse da će uspjeti? Tko je iznenadio, a tko podbacio?

„Za Eduarda se odmah vidjelo da ima taj nevjerojatan brazilski talent. Sjećam se, igrali bismo ševu, a ja bih mu poneku loptu udario jako ili netočno. Samo mu bih rekao: 'Ti si Brazilac, ti to moraš riješiti.' On je imao tu nevjerojatnu koordinaciju, mekoću, vidjelo se da ima taj jedan 'tač', da je golgeter, da ima tu nevjerojatnu suptilnost. Nedostajalo mu je malo fizikalija, ali to je bilo dok je bio još jako mlad. Točno se vidio njegov razvoj. Na kraju se pokazalo da sam bio u pravu što sam imao tako pozitivno mišljenje o njemu i što sam mu predvidio vrhunsku karijeru“, prisjetio se Jurčević.

„Niko Kranjčar isto tako. To je bila njegova odlična sezona, mislim da je dao 12 golova ili tako nešto. Imao je 19 godina, vidjelo se da ima onaj jedan izbačaj, vrhunsku tehniku, da je sigurno igrač koji ima europske domete. Mislim da je puno više mogao napraviti Ante Tomić, zaustavile su ga ozljede.“

„Drpić je bio izvanredan. Stvarno je nevjerojatno kakav je nogomet igrao“

„Dino Drpić je bio izvanredan. Stvarno je nevjerojatno kakav je nogomet igrao. Kad bih ga gledao na treningu, radimo li neku tehničku vježbu, pucamo li po golu ili centriramo, sve je to on imao, a igrao je na mjestu stopera. Plus brzina, korak, skok. Sve pokriveno za vrhunskog stopera, međutim tijekom utakmice znao bi imati neki pad koncentracije, napraviti pogrešku ili kiks, ali imao je potencijal da napravi veliku karijeru. Imao je sve predispozicije za vrhunskog stopera.“

Očekivalo se puno i od Darija Zahore.

„Njega sam poslije često sretao, viđam ga i danas, uvijek mi je bio izuzetno drag, simpatičan kao igrač, kao mangupčić koji je, ha, volio i noćni život, zabavu. Onda sam ja imao specifične metode discipliniranja. Imao je fenomenalnu lijevu nogu, nešto kao Podolski, sjajan šut. Mislim da je mogao napraviti veću karijeru. Kad pričamo, uvijek se smijemo. Kaže mi da sam mu davao premalu minutažu, a ja mu odgovaram: 'Bili su tu Eduardo, Strupar i Ivan Bošnjak, pa ti si dobio super minutažu. Zbog toga što si mi bio tako simpatičan, ja te ubacim u igru kad vodimo 2-3 razlike i onda uvijek zabiješ, tako da mi u biti moraš biti zahvalan.' Ali kao i svi igrači on misli da je morao igrati više. Šalu na stranu, ali i on je slično kao i Drpić imao potencijal za veću karijeru.“

Čudni su nogometni putovi. Kod Drpića je, čini mi se, samo glava bila u pitanju. Sve ostalo je bilo na mjestu.

„To su sve stvari koje su se poslije događale. Ali ja moram reći da su u periodu dok sam ih trenirao to bili super dečki; u smislu treninga, ponašanja, discipline. Bilo je možda nekih mladenačkih sitnica, no ništa ozbiljno da bi eskaliralo u negativnom smislu. To se vjerojatno događalo kasnijih godina. Znam iz nekih priča, nisam previše upućen. Šteta, jer su predispozicije bile za internacionalne karijere.“

Kartanje na balkonu u pola tri: Olić, Mujčin, Sedloski...

Vi ste životno i nogometno odrastali u nekom posve drukčijem vremenu. Kakve ste imali metode sankcioniranja u počecima trenerske karijere?

„Kao mlad trener sjećaj se nekih svojih trenera, situacije kakva je bila u neko prošle vrijeme, kako je bilo u bivšoj državi, kako je bilo u inozemstvu. To je velika razlika. Metode bivše Jugoslavije bile su u nekom vojničkom režimu. Kad dođeš u klub kao Dinamo, očekuje se da moraš isto tako raditi, jer u suprotnom će reći da si mekan, popustljiv. Znate kako to ide. Sad ja, tek sam došao, možda ni mjesec dana. Bili smo na pripremama i vidim oko pola tri iskusnija ekipa karta na balkonu: Olić, Sedloski, Mešanović, Mujčin… E, sad, što ću, nema drugog izbora, moram tražiti mehanizam da nešto napravim kako bi pokazao odlučnost, a da opet ne gubim igrače s nekim dramatičnim varijantama. Pozovem ih na sastanak i kažem: 'Ne možemo se ovako ponašati, kazna vam je po sto eura.'“

Jurčević ističe:

„Svi su to prihvatili bez ijedne riječi. Metode su mi bile otprilike takve. Uvijek je bitno imati unaprijed neki plan ili kodeks. To su pravila koje smo donijeli i u skladu tih pravila se treba ponašati. Za svaku varijantu imaš sankciju i na taj način izbjegneš konflikte. Bilo je tih situacija puno. Primjerice, kada se pobijedi, onda krenu upitu: 'Šefe, dokad je izlazak, jel može do tri.' Onda je uvijek krenem s nižom ponudom, pa oni traže malo više i nađemo se u sredini. Onda sutradan dođem na trening i napišem na tabli: Golf, registracija ta i ta. Sve je već snimljeno, radi špijunaža, ha, ha, ha… Puno strože je to bilo u tim vremenima nego poslije kada sam kao trener radio vani, posebice u engleskoj ligi. Tamo je sve puno ležernije, nitko ne dramatizira hoće li igrači biti na popodnevnom odmoru ili će prošetati. Prati se ono doručak, ručak, trening, a ostalo nitko te i ne pita. Nema tu nekih kontrola, niti se o tome razglaba. Ali kod nas je to bilo baš čvrsto.“

Uzbuna u Švicarskoj - kako je Zdravko Mamić poludio u sitnim satima: „Ovo je izdaja!“

Jurčeviće se prisjetio anegdote s pripreme Dinama u Švicarskoj u prvom mandatu.

„Dinamo je klub koji godinama drži do čvrste discipline. To je u kodu kluba. Ali ne možeš nikada znati kod igrača, oni su nepredvidivi. Za mene se na tim pripremama dogodila jedna od najtežih situacija. Navečer smo bili na piću, cijeli stožer, plus Zdravko Mamić, neki ljudi iz kluba i novinari. Vraćamo se tipa 11, pola 12, hodamo svi zajedno, a u jednom trenutku Zdravko počne vikati: 'Što je ovo, gdje to gori svjetlo, čija je to soba?' Ja već ono, meni je već nelagoda, vidim da kreće frka. Iskreno, ja bih u tom trenutku radije da to nitko nije vidio. I sada se približavamo hotelu i već je uzbuna. Čija je soba, naravno četiri-pet najvažnijih igrača. Uzbuna je već dosegla vrhunac, još su tu i novinari, a ja sam trener, mladi trener. I sad Zdravko naravno: 'Ljubavi moja, ovo je izdaja. To su izdajice kluba, tjerajmo sve, neka sutra idu kući.' A mi za sedam dana igramo utakmicu Superkupa, početak sezona, a ja sam friški trener. Vidim da je pritisak, ali pokušavam to nekako izbalansirati. Ja kažem: 'Ok, možemo mi to sve napraviti, ali što ćemo dobiti, to su najvažniji igrači.' I ja s nekim akrobacijama uspijem dovesti situaciju u mirnije vode. Sankcija mora biti, neka financijska, ali nema te dramatične varijante. Meni je to u tom trenutku bilo već previše; sam taj hod, pa svjetlo, pa tko je to… To je situacija koja pokazuje…“, kazao je Jurčević i uzdahnuo tražeći formulaciju, a ja sam uskočio.

Da kada nema Zdravka na licu mjestu, kada upravlja, ali je na sigurnoj udaljenosti, stvari opuštenije i bolje funkcioniraju.

„Ma, ja sam sve u kratkim crtama ispričao, ali to je trajalo tri sata. To je bilo u maniri običaja iz jugolige ili početka HNL-a, gdje se od svake sitnice radila drama. Nije tu bilo nikakve pijanke, samo se prekoračilo zacrtano doba spavanja. To se odmah u korijenu sjeklo, dok u inozemstvu to nitko ne bi ni zamijetio.“

„Mamić unosi nervozu, svojim stilom i načinom zasjenjuje svakog trenera“

Dok je bio u Maksimiru, Mamić je svojom pojavom i sličnim istupima često unosio nepotrebnu nervozu. Dok ga nema u blizini, osjeća se da je lakše svima raditi, posebice trenerima. Vi niste bili te sreće ni u drugom mandatu. Poklopilo se da ste bili zadnji koji je morao slušati njegove litanije uživo. Trenerima poslije, Bjelici pa sada i Krznaru, da ne govorimo o Zoranu Mamiću, ipak je bilo puno lakše, mogli su slobodnije raditi.

„Moram još jednom naglasiti: ja kao trener nikada nisam sastavio momčad tako da mi netko nametne koga ću staviti i što ću napraviti. Ali naravno da je sama prisutnost Zdravka, koji je veliki gazda u klubu, takva da on sa svojim stilom i načinom ipak zasjenjuje svakog trenera. Normalno da je slobodnija varijanta rada i svega ako nije prisutan, zbog toga što se uvijek osjeća taj pritisak ili nervoza. Ipak, bez obzira na moja osobna iskustava i kako sam ja neke stvari doživio, mora mu se priznati je od Dinama napravio klub koji je dominantan u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe.“

Definitivno priča nije crno- bijela, ima tu svakakvih nijansi. Ima stvari koje su bile dobre, ali i koje su godinama bile pogrešne.

„Postoji puno situacija koje sam osobno doživio i koje sam čuo iz prve ruke. I na vrhunskom nivou u Europi postoje jako puno predsjednika, jako puno čelnih ljudi koji se drastično razlikuju. Evo, primjerice, dok sam bio u West Hamu sa Slavenom. To je klub među top 10 u Engleskoj, velika tradicija, veliki budžet. Ako smo u kampu Slaven, ja, Terzić, Rak i cijeli stožer, mi smo bili apsolutne gazde. Klub više funkcionira korporacijski, uredi su negdje drugdje. Nikad se u dvije i pol godine nije dogodila da dođe predsjednik ili direktor i sazove neki krizni sastanak, pa motivacija momčadi ili pritisak, ma sva ta neka priča, bez obzira na stanje ljestvici.“

„Kad predsjednica Lokomotiva stigne, u svlačionici se ne čuje ni muha“

A kod željezne Olge u Moskvi.

„E, sad, druga priča. Dolazimo u Lokomotiv, prva tri-četiri mjeseca odlično. Ona nas simpatizira, Slavena strahovito voli i cijeni. Lokomotiv je u tom trenutku pet-šesti, očekuje se pomak, mi smo tu negdje, držimo se. Međutim, upadnemo malo turbulenciju, utakmica završi 2:2, predsjednica ulazi u svlačionicu, prozove nekog igrača, a ovaj mora stati mirno. Kad ona stigne, u svlačionici se ne čuje ni muha. Ponekad dođe na trening, gleda sa strane i povremeno nešto dobaci nekom igraču. A da ne pričamo o fazi kada nismo napravili rezultat koji se očekivao. Bezbroj situacija, poziva na sastanak koji traje dva sata. Pa krene: 'Zašto ovaj nije pucao u rašlje, zašto je pucao po zemlji, zašto ovaj nije igrao, zašto ovaj golman brani.' Želim reći kako ima svega. Ne možemo reći da nema drugdje bilo impulzivnih, bilo ekscentričnih ljudi koji su gazde i vole to demonstrirati.“

Turska se čini kaotičnom. Kako je bilo u Bešiktašu? Jesu li čelnici nametali diktaturu?

„Iznenadio sam se pozitivno. Očekivao sam svašta s obzirom na temperament, strast, veličinu klubu, golemi broj navijača. Mislimo sam da će svaki dan biti nešto, ali ne. Možda nije varijanta kao u West Hamu, gdje su hladni i samozatajni, nego to je jedan vrlo fini način ophođenja predsjednika kluba. Fikret Orman je baš bio faca i gospodin. Ako igramo u subotu, onda se on i još njih nekoliko iz uprave pojave u srijedu ili četvrtak na treningu. Malo prošeću desetak minuta, a poslije ako nešto i pričaju, to je više varijanta naglašavanja da smo svi obitelj Beškitaš i slično. Znači, nema izljeva emocija, nekih ispada. A klub je mega, što se tiče navijača, pritiska i svega. Ako pobijediš, tisuće okruže autobus i ne možeš izaći sat vremena. Taj temperament u Hrvatskoj bi mogao usporediti s Hajdukom, ajde Hajduk x 3 ili 5 s obzirom na broj navijača. Najljepše je raditi u klubu koji te pušta da radiš. Naravno da vrhuška na kraju vrednuje tvoj rad, mogu ti otkazati suradnju, to je normalno, ali nema svakodnevnog pritiska, sastanaka, beskrajnih analiza i slično.“

Kako se Klopp naljutio na Bilića

Upoznali ste mnoge slavne trenere, posebice dok ste s Bilićem bili u Engleskoj.

„S nekima smo bili u boljim odnosima, s nekima u hladnijim. Recimo, s Kloppom smo bili jako dobri, jer smo tu imali njemačku konekciju. I ja, i Slaven i Edin govorimo njemački, igrali smo u Njemačkoj, a još je Klopp, onako, neformalan tip. Vrlo je komunikativan, našali se, pa čak i pred utakmicu. Sjećam se kada su nas pobijedili 4:0, ja mu kažem: 'Ma, koji sastav si to stavio, ovo nam je šansa da izađemo iz krize.' Mislim da je igrao s četiri napadača. On se nasmije i na kraju nas pometu. Zafrkant je i jako pristupačan.“

Jurčević se prisjetio jedne anegdote.

„Što je interesantno, sad mi je palo na pamet, ima taj njemački kodeks. Igrali smo neku utakmicu, a dobar je s nama, sa Slavenom odličan, odjednom se on u 15-20 minuti nešto naljuti na Slavena. Što je bilo? Zbog toga što je Slaven vikao nekom našem igraču na centru da napravi prekršaj, da spriječi njihovu kontru. I on se naljuti, ono u smislu – to nije fair-play. Mi svi gledamo, pa to smo navikli da kažeš igraču da napravi prekid.“

On to nikad ne radi ili je u pitanju licemjernost?

„Čini mi se da doista ne radi. Kad bih gledao Liverpool, baš kada su bili najbolji, taj njihov presing, ne mogu sjetiti namjerne destrukcije. Vjerojatno je to stvarno tako u njegovu mentalnom sklopu.“

"Van Gaalu čak i kćeri govore vi. Ja sam pokušao sa svojima, ali ne ide"

„S Pochettinom i cijelom njegovom ekipom smo se baš našli. Vrlo su korektni. Van Gaal je u svoje vrijeme bio kao jedan profesor.“

Je li nadmen kao što se priča?

„Nije nadmen, ali ima takvu pojavu da odmah djeluje arogantno. Ima onaj holandski štih, oni su dosta samouvjereni. Pročitao sam puno biografija poznatih trenera, pa i onu od Van Gaala. Njemu kćeri govore vi. To sam ja pokušao svojim kćerima nametnuti, ali ne ide, ha, ha, ha… Sama ta činjenica govori kakav si, što će biti drugo nego uspravan kao jablan. Mi smo se, onako, malo šalili i gledali kako se drugi treneri ponašaju. Van Gaal je bio u Manchester Unitedu, sjedi na klupi, na Old Traffordu je na tribini. Sjedi uspravno i drži s dvije ruke ne papir, nego cijelu mapu. Nema kod njega gestikulacija, nego sjedi i gleda utakmicu. Zamisli da kod nas neki trener tako sjedi, odmah bi rekli: 'Gledaj, uopće ne vodi momčad i sve te priče.' S takvim gardom ispadne: 'Gle, koji trener, koja faca.' Ako se netko drugi na taj način ponaša: 'Vidi ga, nije animirao momčad, nije motivirao, nema energiju.' To se dosta promijenilo, te priče o motivaciji, kako je to kod nas bilo. To praktički ne postoji, to se vani podrazumijeva. Nije Slaven morao izvlačiti neke silne govore kada se igra protiv Man Uniteda ili Arsenala, ma bilo koga. Isto tako, kada se pobijedi neka velika momčad, a mi smo jedno vrijeme pobjeđivali najveće, nema tu neke euforije. Kad nas bi svi bili ludi, padali bi u nesvijest od slavlja, ali tamo ti samo kažu „well done“ i to je to. Nema tu nekih velikih izljeva oduševljenja, ni tragedija, a niti trčanja nekih počasnih krugova.“

„Guardiola je fanatik, Mourinho šoumen, a Wenger gospodin i asket“

Kakav je Guardiola?

„Vidi se da je genijalac, izgleda kao znanstvenik. Nema nimalo arogancije, baš je onako prizeman tip. Nema nadmenosti, ali vidi se po pogledu i komunikaciji da je upravo to što je: jedan fanatik, inovator. Ja dijelim trenere na klasične i inovatore, to su treneri koji udaraju neke trendove. To je Guardiola i takva je otprilike njegova komunikacija.“

Mourinho?

„On je druga posebnost. Kod Guardiole stalno imaš osjećaj da je on autentičan, da je sav uživljen i kada komunicira sa svojim igračima. Uvijek je u nekom svom filmu, gardu, ideji… A za Mourinha bi se moglo reći da je šoumen. Imam dojam da je svaki njegov potez promišljen. Sad je zauzeo gard, sad odlazi u svlačionici prije kraja utakmice… Ima taj izračunati pristup. Kod njega je vidljiva razlika kad pobijedi i kad izgubi. Ljut je kad izgubi, druželjubiv kad pobijedi. Bio je vrlo naklonjen Slavenu, odmah mu se javio kada je došao u West Ham. Ostvarili su komunikaciju, javljao mu se porukama i slično. On je očito u varijanti da ima nekoliko prijatelja u ligi i tucet neprijatelja. Ne može sa svima biti u fajtu. Vidi se na njemu karizma. To je ono što mogu reći o njemu iznutra. Iako mu nije bilo lako, došao je od najjačeg trenera svijeta u veliku turbulenciju, prvo u Chelseaju, a onda i u Man Unitedu. Kao da su čekali da napravi dva-tri poraza. Igrači koji su radili s njim pričaju o njemu jako pohvalno. Prema van djeluje arogantno, to mu je pristup, a unutar svlačionice jako je dobar s igračima.“

Arsenea Wengera teško je pročitati.

„On je vrhunski gospodin, a uz to i asketa. To se vidi i na njemu. Još uvijek izgleda vitko. U mlađim trenerskim danima triput sam bio u kampu Arsenala u Austriji. Gledao sam treninga i kako rade. U tom je vremenu Arsenal bio top, oni su udarili trendove. Meni je bilo zanimljivo provesti pet-šest dana s njima. Wenger je na treninzima imao tu svoju komunikaciju; uvijek uspravan i odmjeren, dok su Boro Primorac i još jedan Englez bili glasniji i davali neke upute. Jednom sam bio u kampu kada je već Eduardo došao u Arsenal. Mislim da je sa mnom bio Soldo, Primorac, pa se pridružio i Wenger. To je baš jedan džentlmen. Hladan i odmjeren, ali gospodin.“

Neki manje poznati treneri ostavili su poseban dojam na Jurčevića.

„Alan Pardew stvarno je čudo od čovjeka, nevjerojatan tip. Dođeš kod njega u ured, on donosi hranu, nudi vino, ne da da izađeš, a jedva da smo se upoznali. Druželjubiv i drag čovjek.“

„Traži se kultura igre. Televizija i ogroman novac nameću trendove“

Je li Guardiola trenutačno najbolji trener na svijetu?

„Mislim da je. Iako, morao bih to malo obrazložiti. Teško je to reći. Rekao bih da se mijenjaju trendovi. Kako neki trener nametne trend, onda postane najbolji trener. Recimo, Mourinho je bio najbolji trener, osvajao je trofeje, ali ga nitko nije kritizirao zbog načina igre, jer je to tada bio trend. Kako je vrijeme odmicalo, nije više bio važan samo rezultat, nego se tražila i kultura igre, kako se to kaže u Njemačkoj.“

Real i Barcelona to su nametnuli čitavoj Europi. Tu se može pridodati i Bayern koji oduvijek gaji napadački nogomet. Santiago Bernabeu davno je rekao: pobjeda bez stila za Real ne znači mnogo.

„Da, ali još jedna stvar: televizije i ogroman novac. Pratim njemačke i engleske medije. Neka momčad može stajati dobro na tablici, ali ih se kritizira. Kako igraju dekadentno, negledljivo, s malo posjeda i udaraca po golu itd. Kako se mijenjao trend, tako su se mijenjali i pogledi tko je najbolji trener. To su zahtjevi prema trenerima. Imamo sada još jedan trend, jedno deset trenera koji su izašli iz varijante RB Salzburga; od Rogera Schmidta i mog bivšeg suigrača Adija Hüttera, pa do Amerikanca Jessea Marscha i Ralpha Hasenhüttla, koji je također moj bivši suigrač, kao i Gerhard Struber, koji je u RB New Yorku. Svi su ponikli u Salzburgu kao treneri, a glavni inovator je bio Ralf Rangnick, za kojeg se u Hrvatskoj i ne zna previše. Odlika im je: visoki presing, direktna i dinamična igra. Na takav način se gledaju i treneri. Jedna varijanta je bio Rangnick, a poslije je tu strahovito bitan bio Klopp, kako je igrao s Borussijom Dortmund, pa onda s Liverpoolom kao kulminacijom. Slično igraju Atalanta, Leipzig, Dortmund, Salzburg, pa i Wolfsburg, Borussia M'Gladbach, djelomično i Eintracht. Dakle, ofenzivni pristup s dinamičnim igračima, a nije u trendu braniti se i čekati i kontru. To je sada dekadentno. Na takav se način traže treneri. Evo, recimo Tuchel. On je kombinacija Kloppa i Guardiole. Često je išao kod Guardiole, on mu je bio na neki način mentor, a i on je izašao iz varijante Mainza. I on i Klopp. I Wolfsburgov Oliver Glasner taj je tip trenera. To je taj trend. Čitam da Eintracht traži trenera, ali da obavezno mora biti ofenzivni trener. Žele nastaviti Hütterov stil.“

Čini se da je Mourinho u cijeloj toj priči malo zastario. Pregazilo ga je vrijeme.

„Da, ali meni je to pomalo čudno. Uzmimo potencijal Tottenhama, koji je Dinamo pobijedio 3:0. To je ekipa koja ima izvanredne igrače da igra ofenzivno. Ne mogu razumjeti koji je razlog da tako ne igra ako imaš Kanea, Dele Allija, Sona, Lamelu, Mouru, Balea…“

Zašto se Mourinho ne može prilagoditi? „Novim generacijama to je smiješno“

Kako to da se ne može prilagoditi? Je li to ta njegova čuvena tvrdoglavost ili što već?

„I mi sada filozofiramo. To je čovjek koji je osvojio toliko trofeja, zaradio stotine milijuna eura i sad mi njemu nešto savjetujemo. Ali dobro, razgovaramo. Čudno je da se ne mijenja, i meni to nije jasno. Pratim to i shvatio sam da čim igra s klubom koji je ista razina, ide povlačenje i igra na kontru. Da ne pričamo kada igra s jačima, Cityjem ili Liverpoolom. Ofenzivnije igra eventualno kada igra sa slabijim ekipama. On to radi još od vremena Chelseaja, stavio bi tri defenzivca u veznu liniju, gore Drogbu i još jednog, pa što naprave, naprave. Mourinho ima još jedan problem, a to je kako se mijenjaju generacije. Sve je najveće uspjeha postigao tako što je imao ne samo dobre nogometaše nego i čvrste osobe. Ne znam, Drogba, Lampard i Terry ili Stanković, Zanetti, Milito, Eto'o. To su baš ljudi, pravi fajteri. Dolaskom novih generacija, ne znam Pogbe ili Martiala, on s njima ne može napraviti onu pogodbu koju je radio sa starim igračima: 'Dat ću vam sve, vi ste moje vođe, idemo za Porto, Chelsea ili Inter.' Novim generacijama je to smiješno. Oni su u varijanti hoće li sutra na trening doći s Porscheom, Ferrarijem ili Rolly Roycem, slušalice i te stvari. Mourinho nešto govori, a oni ga u čudu pitaju što je problem. Jednostavno ne može naći tu komunikaciju. On je prije uvijek imao pet-šest senatora, oni bi mu držali ekipu.“

Kad se odvrti film, većina igrača je bila takva. Što se više vraćamo nazad, sjećamo se tvrđih ljudi. Kako bi današnji igrači prolazili poslije treninga i dernjave Ive Šuška. Pola bi ih se rasplakalo.

„Upravo tako. Prije su treninzi bili iscrpljujući, pravo raubanje, išlo se do maksimuma. Danas je sve odmjereno, nema prevelikih napora, sve se mjeri. Trendove je u mnogome promijenilo i suđenje. Danas se za svaki oštriji start daje karton. Štite se igrači, a znaš kako je bilo prije. Nakon šest teških prekršaja dobiješ žuti, a crveni skoro da ne postoji. Tereni su postali kao biljarski stolovi, uvjeti za igru su uvijek isti. Prije se igralo po svakakvim terenima, morao si imati sto varijanti; nekad si mogao igrati, a nekad je bila čista borba. Takvi tereni nisu pogodovali fizički slabijim igračima, a danas pogoduju malim, hitrim, okretnim, tehnički dotjeranim brzancima. Danas je puno više čiste igre, nema previše elemenata koji su pratili nekadašnji nogomet, čak i ne tako davni. Sada dominira playstation varijanta.“

„Zlatan je fenomen, a nas su masakrirali na treninzima“

Ali isto tako Zlatan Ibrahimović dominira s 40 godina u Serie A. Što to govori o konkurenciji i današnjem nogometu?

„Ibrahimović je ipak fenomen. On je poseban. Iako ima dosta starijih igrača koji igraju na visokoj razini. Traju jer se metodologija treninga promijenila, nutricionizam, bolji uvjeti. Nove generacije ne plaćaju ceh onog što je nas pratilo u mladosti – masakri od treninga. To te izrauba i ubije. Danas se to radi puno modernije, više se paze igrači i onda uz bolje terene, manje brutalnih startova i bolje liječničke i ine uvjete igrači duže traju. Treneri danas ne mogu više trenirati igrače kako im padne na pamet. Ako ih umara, igrači odmah pitaju: 'Šefe, što je ovo.' Mi to nismo smjeli ni pomisliti. Prije je to bio apsolutizam, šuti i trči. Danas to ide prema NBA modelu, ne do kraja, ali blizu. Svatko se priprema i dozira koliko mu treba.“

Možda je prije ipak bilo više znalaca. Ibrahimović je sigurno bio bolji s 23 nego s 40. A da ne pričamo o kvalitetama brazilskog Ronalda. Tko je znao, znao bi i danas.

„Ma, naravno. Svi ti igrači, pogotovo ovi prije 15-20 godina, bez problema bi egzistirali i danas. Tu uopće nema dvojbe.“

„Gvardiol me podsjeća na Ćorluku“

Euro je pred vratima. Hrvatska reprezentacija imala je dosta problema na početku kvalifikacija za SP, igra već dugo nije bajna. Trebaju li Vatreni osvježenje u prvoj momčadi?

„To je vrlo teško reći. Imaju dvije stvari. Kada bi pogledali našu momčad, shvatili bi da imamo ekipu promijenjenu na četiri pozicije u odnosu na SP u Rusiji. Vratar, lijevi bek, Rakitić i Mandžukić. Kad pogledamo tko ih je zamijenio, možemo biti potpuno zadovoljni. Livaković je potpuno odgovorio očekivanjima, Barišić je na korektan način nadomjestio Strinića, nadirući Kovačić je alternacija za Rakitića, a Petković umjesto Mandžukića. S Petkovićem smo dobili isto jednu kvalitetu, možda ne onu baš istovjetnu Mandžukićevu silinu, presing i igru glavom, ali donio je neke druge stvari. Dakle, možemo reći: imamo momčad koja je druga na svijetu, a igrači nisu prestari. A onda s druge strane imaš i igrače koji dolaze. Problem je što se nitko od tih igrača koji dolaze još nije do kraja isprofilirao da bi mi rekli kako on mora biti u prvih 11. Dobro, Vlašić je tu, Brekalo…“

Pod mogućim osvježenjem nekako se najviše cilja na Gvardiola, koji je iskočio u posljednjih godinu dana.

„Gvardiol je mene oduševio, strašno me podsjetio na Ćorluku kada je počinjao s 20 godina. Isto je bio stoper, stavili smo ga silom prilika na desnog bočnog beka u Moskvi. Dečko je bio hladnokrvan, kao i Gvardiol, nikad u panici s loptom, uvijek ima rješenje. Postoje igrači koji kad prime loptu isti čas je doveo u nervozu sebe i cijelu momčad. A imaš igrače koji u najvećoj panici u pravilu pronađu najbolje rješenje. Takav je i Gvardiol. Meni se jako sviđa, ali tu su u principu nijanse. Ma, teško je tu biti pametan.“

Trebaju li Vatreni promijeniti sustav igre?

A treba li osvježiti sustav?

„Tu uopće nema dileme, tu gledam naše igrače i naš mentalitet. I još jednu bitnu stvar: koliko uopće ima vremena za promjene. Igrao bih 4-2-3-1 ili 4-1-4-1. U 4-2-3-1 je mali problem tko je ta desetka. Ima varijanta s Vlašićem, ali bez njega ni Kovačić ne voli baš desetku, ni Brozović, a ni Modrić. E, onda je tu neka varijanta. Ali kažem, nemam tu dilemu. Imamo po dva igrača na svakoj poziciji, prije svega srce momčadi potpuno je jasno. Uzmimo A i B varijantu: jedna je varijanta s klasičnim veznjacima Brozović - Modrić – Kovačić. Ako nam to nije sredina koja može napraviti posjed ili ravnotežu u igri, ja ne znam. Jedan je bio najbolji igrač svijeta i još uvijek je top igrač Real Madrida, drugi je jedan od glavnih igrača u Interu i Kovačić za kojeg Tuchel jedva čeka da se oporavi i da ga stavi da igra. I u B varijanti ako su dvojica, imamo Vlašića koji je malo drukčiji profil, ali to je to. Na krilima imamo Perišića i Rebića, Oršića i Brekala u pričuvi. I tako možemo redom po svim pozicijama. Nismo mi navikli na varijantu da igramo bez špice, nešto s lažnom devetkom, pa da se ovaj povuče, a ovaj drugi uđe. Ni ovaj romb nije nešto za nas, ne možeš do kraja skužiti što se događa na terenu, gdje je Perišić, gdje su drugi. Nemamo vremena, treba ostati na varijanti koja je jasna. Hoće li na desetku Vlašić ili možda Kramarić, to se može razmišljati.“

„Izbornik mora biti čvrst u svojim odlukama, jer svi misle da trebaju igrati u prvih 11“

Dakle, radije Petkovića u vršku napada nego Kramarić.

„Eto, vidiš kako moraš paziti. Kako da kažem za Kramarića, koji je top igrač, dao dečko 20 golova u Bundesligi, da on to ne može. On je igrač za velike klubove, ali pitanje je što mi imamo na kojoj poziciji. A na poziciji centarfora imamo Petkovića, dok Kramarić sam ne želi to igrati. On u Hoffenheimu, koji igra malo drukčije, vrlo često 3-4-1-2 ili 3-5-2, igra ili povučenog napadača ili ofenzivnog veznog. Pa sam Kramarić nije oduševljen igranjem u špici. E, sad tu dolazi problem za izbornika, on će morati odlučiti. Znači, jedna varijanta s desetkom, to je sad Vlašić ili Kramarić. Već je to jedna problematična odluka. A onda ispada Kovačić tko god igrao desetku. Nije to lako odlučiti. Izbornik mora biti čvrst u svojim odlukama, jer svi igrači koje sam nabrojao misle da trebaju igrati u prvih 11. Oni bi po kvaliteti možda i trebali igrati, ali problem je što svatko zaboravlja varijantu svoje idealne pozicije, koja opet mijenja neku drugu poziciju. Ako se prebacimo na 4-1-4-1, vrlo teško Kramarić može igrati na osmici, čak i Vlašić. Tu Dalić ima dosta slatkih briga. Mislim da još uvijek imamo potencijal i kvalitetu. Treba malo i sreće, bitna je prva utakmica. Po meni je najvažnije da se suzi u svojim razmišljanjima.“

Je li dobro ili loše što Vatreni prvu utakmicu igraju s Englezima, jednim od favorita Eura?

„Mislim da je to čak i dobro. I oni slično razmišljaju, Englezi naš najviše cijene od suparnika u skupini. Škoti su im druga vrsta izazova. Ako utakmica krene tako da su svi oprezni, može se dogoditi da Englezi isto budu zadovoljni s nulom, kao što bi mi u svakom slučaju bili zadovoljni. To može biti dobra stvar te prve utakmice. Nije isto igrati s Englezima kada moraju napasti, kada podižu formu ili kada mogu kalkulirati. Može se dogoditi neko taktičko nadigravanje koje bi nama odgovaralo“, zaključio je Jurčević.

Jurčevićeva prognoza: SuperSportova kampanja Kladim se na dobro

U sklopu SuperSportove kampanje “Kladim se na dobro” Nikola Jurčević prognozirao je finala Europske lige i Lige prvaka.

Ulog je 1000 kuna. Ako oklada prođe, cijeli dobitak ide na račun Udruzi Anđeli, udruzi roditelja za djecu najteže tjelesne invalide i djecu s teškoćama u razvoju.

Ako oklada ne prođe, SuperSport će svejedno uplatiti 1000 kuna na račun spomenute udruge.

Prognoza Nikole Jurčevića
Prognoza Nikole Jurčevića (Foto: GOL.hr)

Nastavi čitati

Nastavi čitati