Igor Tudor i njegovi hajduci iskupili su se koliko-toliko za posljednje slabe rezultate tamo gdje se malo tko nadao, i gdje je Bijelima najslađe – u Maksimiru, kod najvećeg rivala i aktualnog prvaka Dinama.

I to na koji način. Dvaput su gubili nakon velikih pogrešaka. Međutim, uspjeli su se vratiti i na kraju slaviti s 3:2. Može se reći da je Hajduk ukupno bio bolji i da je zasluženo slavio. Bijeli su odigrali najbolju utakmicu od nastavka sezone, iako je opet bilo puno pogrešaka. Juranović može zahvaliti mladom Čuiću što se u Split vraća podignutih ruku. I Caktaš bi mogao nešto ubaciti u Čuićevu škrabicu.

19-godišnjak je postigao dva gola i spasio ih velikih kritika. Da je Hajduk izgubio, Juranović bi jamačno bio označen kao glavni krivac, tragičar derbija. Napravio je dvije kobne pogreške, kardinalna je bila ona kod prvog gola.

Čuić spasio Juranovića i Caktaša

Zahvaljujući inspiraciji mladog Čuića ulogu tragičara završila je u rukama Amera Gojaka, koji je pred kraj prvog poluvremena nesmotreno išao laktom i zaradio drugi žuti karton. To je bio praktički ključni trenutak derbija. Pokazalo se to u završnici drugog dijela, kada su Modri vidno pali na fizičkom planu.

Vidi se da ionako nisu baš spremni, a s igračem manjem totalno su krahirali. Gojaka su došli gledati predstavnici Fiorentine, spekuliralo se o transferu, tako se pričalo prije utakmice. Nisu imali previše toga za vidjeti, Gojak je možda pukao pod pritiskom. Nije mu prvi put.

I dok se Tudor konačno može nasmijati, Zoran Mamić tek se sudara s velikim brigama. Šok-terapija nije uspjela. Nije to tako jednostavna priča kao što se možda nekima činila. Pa nije baš Igor Jovićević za sve kriv. Mogao je svoj posao bolje obaviti, ali dočekali su ga veliki problemi koje je netko drugi napravio.

Igrači pamte kao slonovi

Možda dio krivice za loše rezultate i još lošije igre u nastavku sezone snose i čelnici maksimirskog kluba. Ironija je uočljiva. Znamo što se sve događalo posljednjih mjeseci. I što je utjecalo na motivaciju ekipe. 

Možda su najodgovorniji oni koji su razbili teško stečenu atmosferu nerazumnim i nesmotrenim potezima. Prvo klizeći start s otvorenim stopalom na Nenada Bjelicu, a onda drskim đonom i na cijelu momčad. Već tada smo rekli da je u svlačionici potpaljena lomača koja se neće tako lako ugasiti. A ni zaboraviti, jer igrači pamte kao slonovi.

Zoran Mamić instaliran je pred utakmicu s Hajdukom jednim dijelom i zbog toga da se ne počne pričati kako bez Bjelice nikako ne ide. Da je Hajduk apsolviran, stvari bi se donekle vratile u kolotečinu. Ovako je na već rasplamsanu krizu bačeno dodatno bure benzina.

Nema mira u Maksimiru, BBB-i su opet krenuli u bojkot, sukob sa servilnom upravom se nastavlja. Dopustiti Zoranu Mamiću da se vrati u klub s poznatim procesom na leđima nije bila baš pametna ideja (kao da se članove uprave nešto pita), a njegovo postavljanje na mjesto trenera prelilo je čašu strpljenja Boysa. To je samo jedna u nizu upravljačkih pogrešaka. 

Keka u Maksimiru čeka bure baruta

Oni koji su bez grižnje savjesti ocrnili igrače pred javnošću te ih poslali na javni linč kada su odbili prvi ultimatum o smanjenju plaća pogodili su i sebe u noge. Naravno, mislimo na Dinamove šefove, ma gdje god obitavali. Glavni je najčešće u Međugorju. Matjaža Keka čeka bure baruta, ako se odluči doći. Očekivanja će biti golema, a mogućnosti su problematične.

Čak i u mnogo boljoj situaciji lako se može izgorjeti u maksimirskoj pećnici, a kamoli u ovako kritičnoj. Problemi strše, neizvjesnost je velika, rizik je ogroman, nitko ne zna što donosi bliska budućnost. Kek to zna jako dobro. E, sad, ključno je koliku će mu apanažu obećati u slučaju brzopoteznog otkaza.

Ako ponuda bude iz ranga onih koje izuvaju iz cipela, sve se može progutati, pa i ponos. Stane u grlo, bez brige. U nogometu i politici to viđamo praktički svaki dan.

Mario Stanić o situaciji u Hajduku i utakmici protiv Dinama