Tresla su se brda, rodio se iskusni Ante Čačić. Bivši hrvatski izbornik, 68-godišnji trener, ostaje na klupi Dinama i povest će Modre u novu sezonu.
PSG digao rampu, završava jedna era: Svi preduvjeti su tu za spektakularan transfer
Nakon višetjedne potrage i strke za novim trenerom, Dinamovi šefovi odlučili su se za opciju koja se otpočetka činila izglednom.
Kada u Maksimiru kažu da je netko privremeno rješenje, odmah možete znati da su velike šanse da ostane na klupi ako ispuni ciljeve zbog kojih je ubačen u vatru.
Čačić ostaje trener Dinama
Ne treba ići u daleku povijest, to su već napravili sa prethodnim trenerom Željkom Kopićem, koji je također bi vatrogasna opcija, a na kraju je produljio staž duboko u proljetni dio sezone.
Nije da u Maksimiru nikako nisu željeli novog trenera, nego je stvar u tome da suprotstavljene struje teško pronalaze konsenzus oko najbitnijih stvari.
Zapravo, riječ je samo o dvije najmoćnije frakcije u Plavim salonima. Već poduže pišem da međugorska struja sa Zdravkom Mamićem na čelu više nema apsolutnu vlast. To se vidjelo na brojnim primjerima.
Otkako je daleko od Zagreba, malo po malo kruni mu se žezlo. I vlast i kolač sada se dijele. Dojučerašnji miševi već odavno su načeli brižno čuvanu Mamićevu tortu moći i toliko su ojačali da se polako pretvaraju u mačke.
Mamić više nije apsolutni vladar u Dinamu
Neću okolišati s imenima, član Uprave Krešimir Antolić s vremenom se izdigao u Dinamovoj upravljačkoj piramidi i oko sebe je okupio istomišljenike u zagrebačkom ogranku Dinamovih neimara.
S Dinamom se već neko vrijeme ne upravlja isključivo preko daljinskog upravljača. Mamićeva riječ više nije sveto pismo i upravo je to razlog što se teško donose neke važne odluke.
Jedna strana nešto predloži, druga to minira. I obratno. To se najbolje vidjelo na izboru trenera i sportskog direktora još tamo od smjene Damira Krznara.
Međugorski favoriti bili su Sergej Jakirović i Romeo Jozak, no zagrebački ogranak to je blokirao. S druge strane, čini se da Goran Tomić nije bio baš po volji Međugorja, dok se Darko Milanič nije uklopio u viziju Zagreba.
U ratu struja Čačić najmanje neprihvatljiv
U takvoj konstelaciji snaga Ante Čačić bio je neko srednje rješenje koje su obje frakcije mogle podržati. Ili bolje rečeno, bio im je najmanje neprihvatljiv.
Goran Tomić možda bi se probio na naslovne strane da nije izgorio na klupi Rijeke u završnici sezone. Reklo bi se, namuzao je dvadeset litara mlijeka i onda je sve prolio nogom. Da su treneri potrošna roba i da potpisani ugovori ne znače baš ništa, najbolje govori Tomićev slučaj.
Vratite se samo dva mjeseca unatrag i pročitajte te slatkorječive poruke pune odanosti, ljubavi, zadovoljstva i sreće glavnih aktera riječke priče nakon što je Tomić potpisao novi ugovor.
Glavni šef Rijeke Damir Mišković još je prije dva-tri tjedna retorički grmio na novinare kada su ga poslije potpisivanja HNS-ova televizijskog i marketinškog ugovora upitali odlazi li Tomić u Dinamo.
Tomićeva Rijeka krahirala u završnici sezone
„Pa ja ne znam ima li on ugovor!? Koliko ja znam, on ima ugovor. E, sad, ako vi imate neko drugo saznanje, ja bih to volio čuti“, šeretski je uzvratio novinarima.
Eto, koliko vrijedi taj ugovor. Nekoliko tjedana kasnije Tomić je odjednom iscrpljen do krajnjih granica i sporazumno raskida suradnju s Rijekom. Možda su neki pomislili da stvarno prelazi u Dinamo, no šanse za takav rasplet bile su minimalne nakon Rijekina kraha u finišu sezone.
Tomić nije položio prijemni, a i da jest, opet bi teško istisnuo Čačić zbog svega što sam naveo. U razgovoru s običnim navijačima i pratiteljima nogometa, prateći društvene mreže i brojne komentare, lako se može doći do zaključka da veći dio Dinamovih navijača nije baš oduševljen Čačićevim ostankom.
S druge strane, zamijetili smo da poveći broj Hajdukovih navijača trlja ruke jer su uvjereni da je to jako dobro za Hajdukove šampionske ambicije.
Što god tko mislio o Čačiću, ostaje činjenica da je ispunio zadatak. Prilično mirno odveo je Dinamo do obrane naslova prvaka. Nije to bila bogzna kakva igra, ali nije ni morala biti jer su mu suparnici takvi kakvi jesu. Što reći o Osijekovu samoubojstvu s predumišljajem?
Čačić ispunio zadatak
Čačić i Dinamo za to nisu krivi. O Rijeci da ne pričamo. Na kraju krajeva Čačić je pobijedio i Hajduk u zadnjem kolu. Mogu Bijeli reći da su se čuvali za finale Kupa, ali to je njihov problem. Na kraju ljestvica govori da su zaostali sedam bodova, iako je jasno da se dižu i da će Hajduk biti jako opasan iduće sezone. Dinamove šefove to jako plaši.
Čačić je u kratkom vremenu pomakao neke stvari; aktivirao je neke mlade igrače koji su veći dio sezone sjedili na klupi, čini se da je našao i zajednički jezik s Brunom Petkovićem.
Nisu to neki spektakularni pomaci, ali u tako kratkom vremenu nije se moglo ni očekivati da napravi čuda. E, sad, mnogi se pitaju što Čačić može napraviti na duže staze?
Mislim da je to promašeno pitanje. Razlog je jednostavan: a kada su to po pitanju trenera u Dinamu imali dužu perspektivu?
Ni Bjelica se ne bi zadržao duže od nekoliko mjeseci da nije uspio uvesti Dinamo u Europsku ligu. Bio je to osjetljiv trenutak za Modre, treba se prisjetiti tog vremena i konteksta. Nakon završetka turbulentne sezone i odlaska nekih bitnih te kupovine u tom trenutku ne odveć poznatih i mladih igrača, situacija je bila takva da bi u Maksimiru svi objeručke prihvatili plasman u Europsku ligu.
Liga prvaka prvi cilj
Sada je situacija posve drukčija. Nakon višegodišnjih uspjeha u Europi, sada svi u Maksimiru žele Ligu prvaka, pogotovo jer je Dinamo nositelj sve do play-offa i doista se čini da su mu vrata u elitnog klupsko natjecanje širom otvorena.
U Dinamu nipošto ne žele ponoviti prošlu sezonu kada su promašili Ligu prvaka, i to kada se već činilo da su jednom nogom zagazili u to natjecanje. U Maksimiru ne žele da im se dogodi novi Šerif i zbog toga im je bilo najvažnije da pronađu trenera natjecatelja, a ne graditelja. Uostalom, graditelje nikada nisu ni tražili jer uvijek je o svemu odlučivao kratkoročni rezultat.
Iako su Maksimiru puštali signale da traže dovoljno mladog i energičnog trenera, koji će se uhvatiti u koštac s problemima, praviti napadačku igru i paralelno razvijati mlade igrače, njima zapravo dugoročna priča uopće nije bitna.
Bitan je samo prvi sljedeći rezultat, a u ljeto je to uvijek plasman u jedan od europskih kupova, LP ili EL, ovisno o procjeni kvalitete i dosega momčadi koja je na raspolaganju, ali i ždrijeba.
Liga prvaka puni vreću i održava vlast
Sada je procjena da Dinamu sve ide na ruku; i da je dovoljno kvalitetan, a i da mu se otvara lakši put do kraja kvalifikacija.
Stoga će Čačićev prvi cilj biti plasman u Ligu prvaka. Europska liga shvatit će se kao utješna nagrada i oveći minus. U tom slučaju teško da će dočekati proljetni dio sezone. Ako i uspije ući u Ligu prvaka, opet mu neće biti lako ostati u sedlu jer morat će se uspješno odupirati naletu Hajduka. Uvijek je to paralelna utrka, i Europa i nacionalno prvenstvo.
Dakle, puste su tlapnje o nekim dužim perspektivama, ciklusima, dugotrajnim trenerima… Svih tih priča smo se toliko naslušali da više nisu ni smiješne, već zamorne.
Maksimirskim vlastodršcima oduvijek je važan samo trenutačni rezultat jer samo na taj način mogu produljivati svoju vladavinu u beskonačnost.
Plasman u Ligu prvaka donosi golemi novac, i od nagrada i od povećanja cijene igrača, a to je način na koji se puni proračun i neke druge vreće bez dna, čime se posljedično održavaju na vlasti.
Sljedeća sezona po tom pitanju možda će im biti najvažnija i najopasnija u posljednjih desetak godina. Hajduk se opasno diže i nagovještava da bi mogao prekinuti Dinamovu dominaciju.
Obuzdavanje Hajduka
Ako Hajduk zasjedne na čelo HNL-a, ako ga ne uspiju obuzdati, pogotovo dugoročnije, dogodit će se obrnuti efekt. Hajdukova kasica prasica će se puniti, a Dinamova prazniti. I međugorska i zagrebačka struja to po svaku cijenu želi spriječiti. Ne zbog Dinama, barem ne u prvom redu, nego zbog sebe.
Jako dobro znaju da će se temelji njihove vlasti zatresti prvi put kada nestane novca. Dvije ili tri sezone bez naslova prvaka, već bi bila panika. Zajednički im je interes da pobjeđuju i pune blagajnu.
Zasad je kolač toliki da ima za sve, unatoč borbi za što veći komad i nesuglasicama koje se najbolje očituju u izboru trenera. Čačić je tu da se plasira u Ligu prvaka i obuzda Hajduk kako zna i umije. U suprotnom, svima će se u Maksimiru opasno zaljuljati.
