Tri vijesti o kojima se priča
Nikola Jurčević kaže da je šokiran, ali ne može reći da nije znao u što se upušta. Jer kada je stigla ponuda iz Maksimira, točno je znao što mu se može dogoditi, i to vrlo lako. Odmah smo napisali da se upušta u veliki rizik i da mu to nije trebalo. Jurčević, kao i svi njegovi prethodnici, a i nasljednici, nije pao s Marsa, pa da je iznenađen ponašanjem čelnika Dinama.
Čak i da nije već jednom "zglajzao" na istom mjestu, jako dobro zna kako u Dinamu funkcioniraju stvari. Treneri u Maksimirskoj 128 nisu potrošna roba od jučer, nego već godinama, pa i desetljećima. To svi znaju, pa teško da ne znaju ljudi koji se profesionalno bave nogometom.
Gaze ih kao opuške, ali oni skaču na mig. Što to govori o njima?
Sve se zna, a oni, mislimo na hrvatske trenere, čast iznimkama, čim dobiju mig iz Maksimira, čak i oni kojima nije sila, dobrovoljno skaču u vrući lonac, pa se kasnije žale kako su, eto, iznenađeni, uvrijeđeni, šokirani, poniženi…
Neki su to napravili više puta, i opet će. Što to govori o njima? Gledajući sa strane istu priču puste godine, što se može zaključiti? Prvo, ne treba ih žaliti, to najmanje, dostojanstvo i obraz u ovoj su priči ionako nepoznat pojam. Osim toga, svaki otkaz ionako je završio izdašnom otpremninom. Mario Cvitanović jedina je iznimka, ako je istina da nije dobio otpremninu, a to ne možemo sa sigurnošću tvrditi.
Drugo, kad su već takvi, kakvi – dopišite što vam drago, možda zvuči posve logično da ih ekipa iz Plavih salona tretira kako ih tretira, da ih gazi poput opušaka, jer očito ništa drugo nisu ni zaslužili. To je naše mišljenje, ne morate se složiti. Razumijemo mlade, neostvarene trenere bez iskustva i praznog džepa, kao što je to bio Jurčević u prvom mandatu.
"Naš je čovjek kao pas"
Oni nemaju previše izbora, sagnut će glavu i trpjeti, ali kada skoče na mig i usta razjape treneri koji za sebe tvrde da su ozbiljni i situirani, onda se moramo zapitati o kakvim se karakterima radi i zašto to rade?
Vidimo da se to stalno događa i vidimo da su na kraju priče uvijek "šatro" iznenađeni koliko je teško raditi u Dinamu i koliko je "nenormalna" situacija u klubu i oko njega. Mnogi će od njih na kraju balade iza leđa o šefovima Dinama i svega što se u Maksimiru događa uglavnom pričati sve najgore ili jako blizu toga.
"Naš je čovjek kao pas. Kad ga gledaš u oči, maše repom, a čim okreneš leđa, laje iz sveg glasa", jedna je od antalogijskih rečenica iz "Putovanja u vučjak", koja se, čini nam se, dobro uklapa u kontekst naše priče.
Je li Bjelica ozbiljan trener kad je prihvatio ponudu Dinama?
Nenad Bjelica novi je čovjek na stratištu "maksimirskih naivčina". Kad je dobio otkaz u Lechu, bilo je sve nacrtano. Nije se trebalo dugo čekati da se predviđanja ispune. Bjelica se predstavlja kao ozbiljan stručnjak, kaže da je odmah po odlasku iz Lecha u džepu imao nekoliko ponuda iz jakih klubova i liga, a ipak dolazi u klub gdje treneri, ako nisu u bliskom srodstvu s čelnicima kluba, traju kraće od jogurta na ljetnom suncu.
Prihvatio je ponudu kluba koji bjelodano nema dugoročnu viziju oko bilo čega, najmanje oko trenera, k tome se još kao klub nalazi u nezavidnoj situaciji po mnogim pitanjima, koji u igračkom smislu nema neku svjetlu perspektivu, koji je nikad slabiji u posljednjih desetak godina i u kojem u financijskom smislu više ne cvjetaju ruže, a da o praznom stadionu i slaboj ili nikakvoj podršci navijača ni ne govorimo.
I bolji treneri od Bjelice odlazili su iz Maksimira s golemom knedlom u grlu. Treba li, recimo, podsjećati na slučaj Vahida Halilhodžića? Je li Bjelica ozbiljan trener kad je prihvatio ponudu kluba kao što je Dinamo? Zašto misli da će proći bolje nego njegovi mnogobrojni prethodnici?
Vjerojatno misli da je u stanju ostvariti ono što oni nisu. Možda će mu i uspjeti, nikoga ne treba unaprijed otpisati, treba pričekati i vidjeti kako će proći. Ako mu pak ne uspije te ako prođe kao i mnogi mu prethodnici, nadamo se samo da neće kasnije pričati kako je iznenađen i šokiran te kako mu je bilo teško raditi. Takvih naivnih priča mnogima je preko glave.
