Tko izgubi dobitak, dobije gubitak. Čuvenom Grunfovom krilaticom slikovito bismo mogli opisati i Dinamovo i Hajdukovo dovođenje trenerskih, tehničko-stručnih i igračkih "pojačanja", napose inozemnih, zadnjih godinu-dvije, da ne idemo u dalju prošlost.
Tri vijesti o kojima se priča
Koliko je točno novca odlepršalo iz njihovih blagajni na transferne odštete, plaće i otpremnine, znaju samo u Maksimiru i Poljudu, no jasno je da se radi o milijunima. I tko će odgovarati za loše poslovne odluke koje su donijele veliku štetu klubovima? Kao i obično - nitko. Neki akteri briljantne stručne i poslovne politike u međuvremenu su napustili maksimirski i poljudski klub, ali kakve koristi od toga imaju Dinamo i Hajduk? Baš nikakve.
Kako to da je Rijeka besplatno dovela Pašalića, Ivanovića i Galešića, a nisu ih uzeli Dinamo i Hajduk?
Neki će lakonski reći rizik posla. Sve je rizik, no bi li se s takvim rasipanjem složio Rijekin vlasnik i predsjednik Damir Mišković? Naravno da ne bi. Ali njemu se to i ne može dogoditi jer ne bi dopustio dovođenje takvih poluigrača po takvoj cijeni. Zašto bi preplaćivao bilo koga ako kvalitativno slične igrače može dovesti po bitno povoljnijim uvjetima!? Štoviše, Rijeka često za male ili nikakve novce dovodi puno bolje igrače. Sjetite se samo Pašalića, Ivanovića ili Galešića.
Kako to da nisu završili u Dinamu ili Hajduku, a bili su besplatni i plaće su im bile mizerne u odnosu na "pojačanja" koja su u isto vrijeme dovodili i Modri i Bijeli. Tko koliko sada vrijedi, ne treba ni spominjati, posebice se to odnosi na Ivanovića. Imate pravo samo jednom pogađati zbog čega se tako radilo u Dinamu i Hajduku i zbog čega su im bili bolji neki za hrvatske uvjete skupo plaćeni bezveznjaci. Osijek je privatan klub, pa njegovu vlasniku prepuštamo da o tome razmišlja.
Dinamo i Hajduk preplaćuju igrače i troše puno više od Rijeke
Rijeka je osvojila dvostruku krunu s izdacima za plaće na godišnjoj razini od oko šest milijuna eura. U isto vrijeme Hajduk je na plaće potrošio 14 milijuna, a Dinamo 25,5 milijuna eura. To su podaci za prošlu godinu, a tko zna koliki će biti za ovu. U Dinamu su prošlog ljeta tulili da se troškovi moraju smanjiti i da se provodi plan štednje, a na kraju je proračun dosegao 70 milijuna eura, što je pet milijuna više nego u prethodnoj godini. Toliko o proklamiranoj štednji. Posve je jasno da takva politika vodi u duboki kanal iz kojeg se teško izlazi.
Kada se sve zbroji i oduzme, ne čudi što je Dinamov novi predsjednik Uprave Zvonimir Boban napravio pravu sječu kneževa. Bobanov potpuni zaokret ne samo da je dobar već i jedino ispravan. Naprosto je nužan jer se s dosadašnjom politikom ne bi daleko stiglo.
Međutim, Boban je napravio samo prvi dio posla, raščistio je svlačionicu od preplaćenih igrača i vjerojatno smanjio troškove u dugoročnijem razdoblju, ali sada ga očekuje drugi dio posla, još osjetljiviji i teži zadatak, a to je sastavljanje jake i uspješne momčadi. Naposljetku rezultat sve kroji. Nema nikome bianco, pa ni Bobanu, to je suštinski smisao borbe za demokratski Dinamo.
Bobanova čistka je nužnost, no tek slijedi glavni posao
Ako se za provedenu čistku već sada može reći da je uspješna, za drugi dio posla to će tek vrijeme pokazati. U ovoj fazi priprema doista je teško reći kako će Dinamo izgledati i jesu li dovedeni igrači pojačanja ili samo prinove koje će naposljetku skupo stajati Modre, ma koliko da su plaćene. Jednostavno, aktualne reference dovedenih igrača nisu takve da ih se unaprijed može proglasiti pojačanjima.
Na stranu PR-ovska uljepšavanja i već tradicionalne panegirike koje stižu s priprema, koje su već po stoti put zaredom nikada bolje i dinamičnije. Da ne idemo u dalju prošlost, sjetite se samo zadnjih zimskih priprema u Turskoj i hvalospjeva o Fabiju Cannavaru, a znamo kako je to završilo. Pripreme su jedno, kakvi god bili rezultati, pozitivni ili negativni, a sezona je nešto posve drugo.
Zašto ne možemo unaprijed govoriti o pojačanjima? Pa, ako dovedete, primjerice, igrača iz druge španjolske lige, koji igra u momčadi koja je zauzela sedmo mjesto, morate se pitati zašto taj igrač, ako je tako dobar, ne igra u elitnoj španjolskoj ligi, koja je, uzgred rečeno, u osjetnom padu u odnosu na posljednjih 10-20 godina i sada je sigurno lakše pronaći mjesto u klubovima elitne lige. To je čista logika.
Ne može se unaprijed reći da je Dinamo doveo pojačanja
To što je netko bio dobar ili što je obećavao prije četiri ili pet godina, ne znači previše. Pa, sjetite se samo Portugalca Ferra, koji je ne tako davno bio u Hajduku. Nekoliko godina prije vrijedio je desetine milijuna eura, bio je ponajveća zvijezde Benfice, govorilo se o transferu od stotinu milijunu eura, a vidjeli smo kako je samo nekoliko godina poslije izgledao u Hajduku.
Možemo ići dalje pa reći: ako neki igrač na posudbi u osrednjem bundesligaškom klubu skupi mrvice od minutaže, morate se pitati zbog čega je to tako. Mogli bismo ići tako od igrača do igrača i pronašli bismo slične zamjerke. To nipošto ne znači da su ti igrači loši ili da se neće pokazati pojačanjima, uglavnom ih nismo gledali i ne možemo to reći ni kao svoje mišljenje, a kamoli sa sigurnošću to konstatirati, ali isto tako ih se ne može unaprijed proglasiti pojačanjima, ako ćemo biti pošteni, jer aktualne reference to ne govore.
E, sad, tu se ogleda klasa i znanje onih stručnjaka koji su ih angažirali. Tu pada ili prolazi Bobanov rad u Dinamu. Tu se od njega najviše očekuje. Naime, jasno je da Dinamo ne može dovoditi svjetske klase u naponu snage ili barem igrače koji bez problema mogu igrati u vrhunskim europskim klubovima. Za to jednostavno nema dovoljno novca niti će ga ikada imati.
Porazno je kako su se dovodila pojačanja u Dinamo i Hajduk
Posve je logično da Dinamo ili Hajduk na inozemnom tržištu traže jeftine ili jeftinije igrače koji nisu prepoznati od bogatijih klubova i koji imaju potencijal postati vrhunski. To su u pravilu nepoznati ili manje poznati igrači široj hrvatskoj javnosti. Teško da u Hrvatskoj ima previše onih koji su, primjerice, s velikom pozornošću pratili Granadu u Segundi i kako igra Gonzalo Villar. To je zadatak struke, ljudi koji (jako dobro) žive od nogometa.
Nadamo se da su ih Dinamovi stručnjaci ovaj put sve pozorno gledali, a ne da ih angažiraju samo po preporukama agenata i agencija, kako je to najčešće bilo dosad. Najporaznija činjenica prethodnih Dinamovih stručnih garnitura je ta da su dovodili igrače, a da ih uopće uživo nisu gledali, kako nam tvrde maksimirski izvori.
Rezultati govore da je slično bilo i u Hajduku. Stoga ne treba čuditi što su gotovo svi redom bili promašaji. manji ili veći, svejedno. Što možete drugo očekivati ako tako radite? Koliko možete imati pravih pogodaka ako dovodite igrače po lutrijskom principu? Ako Bog da sreće i agencija ruku… Što vrijedi za Bobana, vrijedi i za Gorana Vučevića. Kako se na Poljudu radilo, najbolje govori Vučevića poruka s predstavljanja na Poljudu:
Što znači stabilizacija u Hajduku i traži li Vučević alibi već na startu?
"Nema velikih pompi, ovo je godina stabilizacije, a ne ciljeva. Navijači to moraju shvatiti, ali učinit ćemo ama baš sve da budemo najbolji."
Termin stabilizacija obično se koristi u sasvim drugom kontekstu. Takav rječnik ne koriste klubovi koji imaju visoke ambicije, napose šampionske. Zvuči kao alibi. Netko sa strane mogao bi pomisliti da se Hajduk nakon dugo vremena vratio u elitni rang i u sljedećoj sezoni jedva zadržao prvoligaški status, pa se sada mora stabilizirati da se opet ne bori za ostanak. Dakle, pitanje je sad: stabilizacija zbog čega ili možda od čega?
Valjda od velikih promašaja i financijskih dubioza. Tko ih je napravio i tko će odgovarati? Možda to bolje zna predsjednik Hajduka, koji je sjedio tik do Vučevića. Splitska deja vu priča viđena već milijun puta. Stalno se kreće iznova. Još jedan dokaz da se na Poljudu ništa bitno ne mijenja, pa čak ni imena. Samo se vrte su cikličnom krugu, a trofeja i rezultata ni na mapi.
