Ovo je samo crtica impresija iz trokatnog Realovog fan shopa, dan nakon najvećeg gradskog derbija. Ostavimo suvenire za sudačku nadoknadu ovog teksta. Prvotna ideja je bila Real - Barcelona 11. travnja.
Tri vijesti o kojima se priča
Uzeti godišnji, odjahati do Madrida i srediti akreditacije. U mojoj malenoj nefunkcionalnoj glavi akreditacije su se činile kao realna opcija. 'Ako možeš za Dinamo i Medveščak kaj ne bi mogo' i za ovo', zaključio je moj prijatelj Tomo, a ja se okuražio.
Presuda producenata? 'Imaš onaj stup na kraju našeg parkinga, ajde zaleti se u njega s pristojne udaljenosti i vrati se u klupu'', toliko o akreditacijama.
Rezervni plan. Poslali smo Zidaneu poruku i 'poukali' ga na 'Faceu'.. . Nije odgovorio. A dobri smo si bili. 'Očito više nije na Tele 2', veli Tomo.
Do karata smo došli na jedini način koji se ne kosi sa hrvatskim načinom razmišljanja - platili smo ih. I to preko interneta.
I to one najjeftinije. Za sirotinju na Santiagu, 110 eura s dostavom. Iz kuverte su iskočile žute, neopisivo obične i ružne. Kao da idemo na premijeru nekog zauderovog blockbustera u Kustošiji, a ne na Real Madrid - Atletico Madrid. Ne bi ih uramio ni u poljskom WC-u.
Tri dana prije gradskog derbija mogli smo pogledati Getafe - Real (cca. 25 eura) ili Atletico - Athletic Bilbao (cca. 30-tak eura), ali pljusak nas je ostavio u pivnici s nekoliko navijača Atletica.
Kažu u gradu od četiri milijuna stanovnika omjer snaga je gotovo 80/20 za Real. 'Mi smo onako manji obiteljski klub, bolji smo s igračima. Uf, idete na derbi cijena je sigurno paprena...?', pita Jose.
'Ništa strašno. Sudjelovali smo u privatizaciji i imamo para ko' blata. Ja sam novinar, a on vodoinstalater', odgovorismo.
'Bit će teško, obrana nam je loša. Treba nam neki stoper, Tiago je učvrstio sredinu,' rezonira Manuel, a Tomo navijač atletičara potvrđuje.
Dan utakmice. Podzemna. 'Republica Argentina'...ulaze navijači. Dominiraju Guti, Ronaldo, Higuain i Raul na dresovima...kod madridskog NK Zagreba uglavnom stanuje Aguero između lopatica.
Stanica do 'Nuevos Ministerios'. Sve je decentno, odmjereno, mir i tišina, a u jednon od dvojice Hrvata u metrou javlja se onaj demon 'pa gle kako je krov lijep, neoštećen...nitko ne skače svi su 'pravoslavci'...
Nigdje onoga bježite ljudi, bježite iz grada. 'Valjda se čuvaju za stadion. 'Santiago Bernabeuu'. Posljednja stanica.
Naravno svugdje isto..'koštice, kokice, kikiriki'. Dresovi od prošle sezone za 25-30 eura. Penjemo se. Još se penjemo...skoro smo se popeli. Red 10, tribina C, ulaz 607, sjedalo 505.
Tu smo...tik do..krova, u predzadnjem redu. Za 110 eura. Das macht spass.
Zaista velebno, impresivno, čudesno. Prvo neki pop, pa Andrea Bocelli, pa neki španjolski tenor...zagrijavanje uz klasičnu glazbu - spektakl.
Teško je pohvatat sve finte bakrenog, zalizanog Portugalca na zagrijavanju. Grupica Atleticovih navijača u jednom gornjem kutku tribine...i onda kao svete krave par minuta prije utakmice stiže nekih tisuću najvatrenijih domaćih Ultrasa. Razvili su ogroman transparent s likovima iz holivudskih horora i dječačića u Atleticovoj dekici...i najjači su si.
Iza nas su tijekom utakmice sjedili neki vatreni navijači Reala a glavna sprdnja im je bio igrač Atletica Luis Amaranto Perea. I kad je ušao u 41. minuti dečki su bili u ekstazi. Visok, crn...valjda dečki (mahom u Gutijevim dresovima) imaju svoje razloge.
'Fuera, fuera' (van...) bila je najdominantniji poklik Realovih navijača svojim igračima tijekom prvog poluvremena. A ja sam ko neutralni promatrač uživao u Higuainovim primanjima lopte, Ramosovom čitanju igre, Reyesovim driblinzima, Cristijanovim sprintevima. Komadić pizze, od prošle godine vjerojatno, za četiri eura i tri lista Realovog čipsa za tri eura bili su potpuni ugođaj za sjajno drugo poluvrijeme.
Na kraju još jednog poraza Atletica na Bernabeuu domaći su ultrasi već imali spreman transparent s rezultatom i porukom - 'noćna mora se nastavlja.'
Četiri etaže prepunih strmih tribina kultnog stadiona ostave vas bez teksta, ali ne i ruku na srce - prosječna atmosfera.
Treće poluvrijeme se odigrava ispred tribine A Bernabeua. Tamo su smještene garaže s autima igrača. I spoznate što uistinu znači život zvijezde. Prvi semafor je udaljen nekih 50 - tak metara do kojeg vas vodi špalir navijača pa od garaža svi igrači mole Boga da ih uhvati zeleno.
Inače...Navijači se bacaju po haubama nogometnih zvijezda...ko na Tetrisu. A i one čekaju mig uz trotoar. Uglavnom se voze sponzorski audiji. I da - Mandžin Q7 je nabrijaniji od onoga Raula Albiola. To Mandžo care. A i Mandži je Real san.
Isto kao što je i Dinamu san da jednoga dana na maksimirskoj ljepotici 'prodaje nogomet' kao što to radi uglađeni zapad. U Realovom slučaju to ide stvarno u krajnosti. Tri kata službenog fan shopa nude sve i svašta. Od trenirki nogometnih reprezentacija iz 80 - tih, dresova, miševa za računala do vjerojatno i uložaka. Ali toliko se dugo nisam zadržavao. Dres igrača vas stoji 85 eura. Posebna je priča 'ono' što radi na pultovima na kojima se možete učlaniti u obitelj Real Madrida.
Njih dvije je neozbiljno opisivat i one se ne trebaju previše truditi oko vašeg pristanka jer bi ste joj odmah pristali biti i jamac za kredit ( kvadrat stana u Madridu je između 3000 i 5000 eura).
Uglavnom, uvijek me dojmi kako je preko Bregane u razvijenijim nogometnim stvarnostima ono što se događa na terenu samo jedan dio mozaika. U onih 20-tak minuta dok sam bio u fan shopu vjerojatno su zaradili dovoljno da pokriju transfer Arbeloe. I kako smo samo jeftini kad nanjušimo dobitnu kombinaciju - seks i nogomet. Trknuo me jedan navijač laktom dok je sumanuto prigrabio nekoliko tangi 'para muher, para muher' (za ženu...), htio mi je još objasnit da ženu noćas 'neće boljet glava' ali žurio je na blagajnu. A tu će pričekat...
