Velimir Zajec, kapetan slavne Dinamove generacije '82., večeras će u zagrebačkom kazalištu Komedija službeno predstaviti autobiografsku knjigu Zeko, koju autorski potpisuje Sanjin Španović, novinar i publicist.
Na promociji će se okupiti brojni Zekini suigrači iz 1982., a jedan od glavnih govornika bit će Miroslav Ćiro Blažević, koji je do tada bio malo poznat široj hrvatskoj javnosti te je osvajanjem tog mitskog naslova državnog prvaka započeo zvjezdani put ka trenerskoj besmrtnosti.
Ćiro i generacija 1982. na promociji knjige Zeko
Kako sam Ćiro kaže, bio je treći na svijetu s Vatrenima, ali taj naslov s Dinamom ostaje mu najdraži i najveći doseg. Razloga je puno.
Zajec zacijelo nije slučajno izabrao baš današnji dan za promociju knjige, koja je već tijekom kreiranja privukla veliku pozornost javnosti i odlično se prodavala u pretprodaji.
Naime, na današnji dan 1982. Dinamo je i matematički osigurao titulu koja se čekala 24 godine. Tri kola prije kraja prvenstva Dinamo je glatko izgubio u Nišu od Radničkog (3:0) i modra ekspedicija u tmurnom se raspoloženju zaputila prema Mostaru, gdje ju je čekala sljedeća prvenstvena utakmica.
Priča kaže da je Ćiro bjesnio po autobusu. Nije bio zadovoljan igrom, a ni zalaganjem svojih sinova, koji su se malo opustili jer su imali šest bodova prednosti i osjetno bolju gol-razliku ispred prvog pratitelja Crvene zvezde.
Bilo je jasno da Dinamu naslov prvaka može izmaći samo u nekom ludom scenariju, no Ćiro je puhao i na hladno jer su mu u memoriji još bile svježe scene iz 60-ih kada je Dinamo u fotofinišu gubio na najvjerojatniji način već gotovo upisane titule.
40 godina od Dinamova naslova prvaka 1982.
Za razliku od današnjih vremena, Dinamo je tih desetljeća bio neviđeni pehist i gubitnik, a uz to nije bio miljenik politike u bivšoj državi, najblaže rečeno, pa su se navijači još uvijek pribojavali da bi se u zadnji trenutak moglo dogoditi nešto „nepredviđeno“.
Kako su u međuvremenu prohujala vremena zorno pokazala, Ćiro je nakon poraza imao navadu pronaći dežurnog krivca. Ljudi koji znaju kažu da je na tapeti bio tada mlađahni vratar Tomislav Ivković, koji je sjeo na volej „Atilinom biču“ zbog navodnog kruljenja u želucu, odnosno zapomaganja da mu netko složi sendvič jer će inače umrijeti od gladi.
Ćiro se u jednom trenutku propeo na zadnje noge i šokirao Ivkovića prijetnjom da će ga izbaciti iz autobusa na sljedećoj benzinskoj crpki, a uz to i preseliti na transfer listu i potjerati iz Dinama.
U trenutku najveće napetosti, dok je Ćiro grmio iz petnih žila, a Ivković gledao kako da izvuče živu glavu, stigla je sretna vijest iz Osijeka.
„Zvezda je pala u Gradskom vrtu!“ netko je zagalamio i u trenutku presjekao mučnu situaciju.
Nastalo je neopisivo slavlje, cijeli bus skočio je na noge. Ćiro je razvukao osmijeh, digao ruke u zrak i u trenu se složila pjesma: Plavi, plavi, plavi, plavi, iz naših grla sve je jači zvon, Dinamo je pravi, Dinamo je pravi šampion…
Ćirin napad na Ivkovića zaustavila vijest iz Osijeka
Autobus je stao na prvom parkiralištu i tada je nastala ona povijesna Milčecova fotografija, koju Ćiro i dan-danas drži u noćnom ormariću. Bila je to prava ludnica:
„Slavlje je bilo takvo da su ostali sudionici u prometu, a koji su prolazili u svojim autima pokraj nas, zasigurno pomislili da smo poludjeli. A, bili su, mogu to reći nakon ovolikih godina, sasvim u pravu. Bili smo, naime, ludi od sreće“, prisjetio se tog trenutka Ćiro u prigodnoj objavi na društvenim mrežama.
Nije Ćiro htio otkriti na koga je galamio, ali to je informacija već odavno ispuzala na površinu. Jedan odjeljak o zbivanjima na cesti Niš – Beograd možete pročitati i u Zekinoj autobiografiji, u kojoj dominantnu rolu, posve razumljivo, imaju Zekine dogodovštine s generacijom 1982.
Zeko je bio kapetan i vođa te momčadi, veliki autoritet, čak toliki da je jedini na kojeg Ćiro nikada nije podigao glasao. Bolje rečeno, nije se usuđivao.
Ivo Tomić na radiju i golovi Luke Dilbera
Vijest iz Osijeka nije se ludo slavila samo na tom razigranom parkiralištu. Bučno se slavilo diljem Hrvatske te Bosne i Hercegovine, u kojoj je Dinamo oduvijek imao puno navijača.
Ime Osijekova napadača Luke Dilbera, koji je potopio Zvezdu u Gradskom vrtu i čije ime Ćiro s ushitom izgovara, odzvanjalo je i u mojim Vinkovcima i okolici, tih godina jednom od najmasovnijih i najtvrđih modrih uporišta.
Bio sam klinac, u dobi kada je mozak najsvježiji, pa mi je ostalo urezano u pamćenje da se radio prijenos utakmice iz Osijeka slušao u cijelom susjedstvu. Kad je Dilber zabijao, sretni glas Ive Tomića grmio je obiteljskim kućama Radićevog bloka, po mnogo čemu poznatog vinkovačkog radničkog kvarta, u kojem su uglavnom živjeli doseljenici iz čitave Bosne i Hercegovine, Like, Zagore i Dalmacije, ponešto iz Zagorja…
Mnoge kapije bile su obojane u plavo, a bilo je dosta i bijelih. Iako je rivalstvo Dinama i Hajduka i tada bilo jako izraženo, zadirkivanja i spuštanja bila su svakodnevnica, sjećam se da smo svi mi klinci istrčali iz kuća.
Dinamov naslov koji je drag i hajdukovcima
Neću reći da smo slavili svi zajedno, to bi bilo pretjerano, ali sigurno nikome nije bilo krivo. Bilo je to doba hrvatskog navijačkog i nacionalnog romantizma. Znate onu – "Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska" – često se pjevalo tijekom 80-ih. Osim toga, živjeli smo jedini pored drugih, bili smo svi prijatelji, često i rodbinski povezani.
Zato ne treba čuditi kada Ivan Gudelj u Zekinoj knjizi kaže da mu je bilo jako drago kada je Dinamo osvojio naslov prvaka te da je Hajduk igrao protiv Zvezde za Dinamo, kada je već bilo jasno da ne može biti sam prvak.
Koliko je taj naslov prvaka bitan za Dinamo, dovoljno govori podatak da ga je čekao 24 godine. Bio je to dugačak hod po trnju, estetika natopljena suzama.
Negdje točno na polovici tog posnog razdoblja dogodio se i povratak starog grba. Kažem povratak jer je jasno da je Dinamov grb, s motivom hrvatskog grba, zapravo preslika grba Građanskog. Nama je to bilo sasvim logično, zapravo jedino moguće. Tko je to od naših starih navijao za Građanski, a da nije za Dinamo? Takve nisam upoznao.
Ćirina izjava o kompenzaciji hrvatskom narodu
Ćiro je ispričao anegdotu s u ono doba opasnom izjavom koju je dao novinaru Ivanu Topiću, koji je tih godina pratio Dinamo u stopu.
„Izjavio sam nešto u što sam zbilja vjerovao: da je ovaj naslov prvaka Jugoslavije kompenzacija hrvatskom narodu za sve ono u čemu je bio zapostavljen“, napisao je Ćiro i dodao da je Topić morao čekati zadnji trenutak kako bi metnuo tu rečenicu u izvještaj jer bi to cenzori sasvim sigurno izbacili da nisu otišli doma.
Neću sada lamentirati što je Dinamo tada značio u nacionalnom i političkom smislu, to znaju svi koji pamte ta vremena, njima zacijelo ništa ne treba pojašnjavati, ali ako mogu povući jednu paralelu s današnjim vremenom, uočljiv je jedan paradoks koji se danas prenosi na Hajduk.
Naime, što je Dinamo bio neuspješniji, pa možemo reći i potlačeniji, to je imao više navijača. Euforija koja se stvorila 1982. nikako ne bi bila moguće bez ogromne vojske navijača. Bilo ih je dosta čak i u Dalmaciji.
Pogledajte samo proslavu iz Dubrovnika, koji se sada smatra tvrdim Hajdukovim uporištem. Mlađoj generaciji teško je i zamisliti da je u Dubrovniku bilo toliko Dinamovih navijača. Neki će možda misliti da pretjerujem, ali, srećom, postoje još brojne fotografije, često se objavljuju na društvenim mrežama.
Dinamo je bio sve što je Hajduk danas
I u nekim drugim dalmatinskim gradovima bilo je puno Dinamovih navijača. Za Šibenik svi znaju, ali recimo Metković. Tko ne vjeruje, može pogledati intervju za gol.hr s Jurom Popovićem, poznatim hrvatskim glazbenikom i jednim od najpoznatiji Metkovaca, gorljivim navijačem Dinama.
Te 1982. Dinamo je dosegao gotovo 50 tisuća članova kluba, što je u to vrijeme bila ogromna brojka. Onako iz glave, mislim da su tek Benfica i Barcelona tih godina imali više članova u Europi. Možda još pokoji klub, ali to ne mijenja smisao onog što želim reći.
Dinamo je imao najviše navijača i najveću euforiju u periodu kada je imao daleko najmanje uspjeha. Od 1958. do 1991. osvojio je tek jedan naslov prvaka Jugoslavije, a nakon 1970. u Europi nije prezimio gotovo pet desetljeća. I ne samo to, dugo nije mogao proći ni prvo kolo Uefinih natjecanja.
A u isto vrijeme gomilao je navijače i punio stadione. Atmosfera je u Maksimiru bila nemjerljivo bolja nego zadnjih dvadesetak godina kada trofeja niže u serijama. Naravno, razlozi su dublji i imaju svoje uzroke, no nećemo sada ulaziti u disertacije o problematičnim vremenima Croatije i Mamićevoj eri jer to bi nas odvelo jako daleko.
Međutim, na što vas ta priča podsjeća? Bolje rečeno - na koga? Možda na današnji Hajduk. Dakako da ima razlika, ali i dosta poveznica.
Simbol i pokret otpora
U mom djetinjstvu, tamo 80-ih Dinamo je još uvijek bio simbol, iako je rezultatski bio neuspješan, odnosno živio je uglavnom na staroj slavi. Zbog toga se taj jedan naslov toliko slavio i zbog toga je toliko puta opjevan.
Hajduk je danas nikad neuspješniji, ali gotovo da nikada nije bila veće euforija oko njega. Broj članova iz godinu u godinu mu raste, prestigao je i Dinamove brojke s početka 80-ih.
Hajduk je danas sve što je Dinamo bio nekoć: neuspješan i traljav do zla boga, ali ostao je simbol. I još se pojačao. Što ima više problema, što je neuspješniji, što ga se više gazi, na ovaj ili onaj način, to ima više navijača i još su zagriženiji. Iz dišpeta ili inata, kako hoćete.
Dinamo osvaja naslove, bit će prvak i ove i vjerojatno sljedećih godina, ali već odavno nije ono što je bio – nije ni blizu simbol i svojevrsni pokret kao što je bio. Koliko je ljudi na stadionu, koliko će ljudi diljem Hrvatske izaći na ulice da za koji tjedan proslave još jedan Dinamov naslov prvaka?
Atmosfera koja se nikada nije ponovila
Malo tko. Koliko će ljudi udarati glavom u asfalt ako ne bude prvak (op.a. parafraza je ciljana i namjerna)? Baš nitko. To je ta sjeta i tuga, pogotovo kada se sjetimo te 1982. Ta strast, taj žar i te emocije davno su nestali. Zbog toga je uvijek lijepo prisjetiti se tih vremena.
Taj jedan naslov i nije neka fantazija u rezultatskom smislu, drugi su osvajali i puno više, ali pamti se baš zbog te jedinstvene atmosfere, nikad ponovljene. Zbog emocija i nepatvorene ljubavi. Ako hoćete, i tog inata.
Na kraju krajeva, ne kaže li se da su na sudnjem danu važna samo dva pitanja koja si postavljamo: koliko si ljubavi pružio i koliko si je dobio. Sve ostalo nije u drugom, nego u posljednjem planu.
