Ispred stadiona možda ste mogli naletjeti i na mlađahnog Zdravka Mamića koji je u to vrijeme išao na sva gostovanja „modrih“. Tom je utakmicom službeno započelo opjevano Dinamovo proljeće. Nije baš krenulo najbolje, Dinamo je tek remizirao kod OFK-e. Mnogi su pomislili da će to biti još jedna u nizu Dinamovih sezona „natopljenih suzama“. Dinamo je izgubio naslov jesenskog prvaka u posljednjem kolu u ondašnjem Titogradu.
Tri vijesti o kojima se priča
Zvezda je izbila na čelo, a kad je Zvezda jesenski prvak, možete se pozdraviti s naslovom. Tko se sjeća čuvenog Zvezdinog proljeća, zna o čemu pričamo. U ona vremena tradicionalni defetizam zapljusnuo je Dinamovu vojsku navijača. Kako i ne bi kad su se posljednjeg Dinamovog naslova mogli sjetiti samo „preživjeli borci iz Prvog svjetskog rata“. Gotovo dvije i pol dekade „modri“ su hodali po trnju, osvajali druga mjesta u mutnim okolnostima. Kad je Dinamo pri vrhu a nikad na vrhu, najviše je odgovaralo ondašnjim strukturama moći.
To je bila garancija da će sve proći bez „nacionalnog talasanja“, ali to je već neka druga priča... U idućem kolu na Maksimir je stigla baš Zvezda. Više od pedeset, neki će reći čak i 60 tisuća gledatelja natiskalo se na maksimirskim tribinama, svima je bila jasno da Dinamo mora pobijediti ako želi osvojiti naslov prvaka. Legenda kaže da je Ćiro pred izlazak na travnjak održao znameniti govor: „Milijuni Hrvata u domovini i širom svijeta čekaju našu pobjedu. Ne želim vas vidjeti ako ne pobijediti“, izustio je nikad premašeni majstor motivacije.
„Sinovi“ su poslušali naredbu "tate", možda je pomogla i molitva u Katedrali. Zvezda je uz pomoć „viših sila“ pala u prvih pola sata, točnije 33 minute. Prvo je zabio Cerin, a potom je dva komada utrpao Zlatko Kranjčar za konačnih 3:0. Prvi Cicin pogodak bio je čudo neviđeno. Mlinarić je probio po lijevoj strani, zavrnuo u sredinu, a Cico se izvio u zrak, prkoseći silama gravitacije vratio se unazad i potom glavom smjestio loptu u mrežu. Bio je to prvi od 12 Cicinih proljetnih, šampionskih golova nakon povratka s odsluženja vojnog roka.
Nakon moćne Zvezde, Ćirini sinovi otišli su na Poljud prepuni samopouzdanja. Iz Splita su se vratili s novom pobjedom (2:1) i sjajnim golom Stjepana Deverića. Psihološka barijera koja je dugo sputavala „modre“ bila je probijena, put ka naslovu prvaka bio je otvoren. Uslijedio je niz od 11 utakmica bez poraza, ukupno 13. Dinamo je zakapario četvrtu titulu prvaka bivše države pobjedom nad Željezničarom, posljednja tri kola bila su samo formalnost.
Bilo je to vrijeme kad su Ćiro i njegov bijeli šal bili „nacionale“, a Dinamo hrvatski „pokret otpora“ broj 1. Probuđeni nacionalni zanos tog je proljeća podsjetio na 1971. Te 1982. Dinamo je osvojio naslov prvaka nakon 24 godine čekanja, Cibona je osvojila je prvi naslov prvaka u povijesti... Bila je to godina iz snova za poklonike plave boje, a još ako ste kojim slučajem Vinkovčanin, mogli ste u potpunosti "otpustiti kočnice", jer je i vinkovački Dinamo iste godine postao prvak Druge savezne lige - Zapad. Dva hrvatska Dinama u istoj godini prvaci. To se više nikad neće ponoviti.
Tko zna hoće li se ikada ponoviti prosječna posjeta od 35000 gledatelja na Maksimiru, tko zna hoće li Dinamo ikada više imati 45000 registriranih članova, u to vrijeme samo je ih Barca imala više. I što je nakon svega ostalo? Dinamo trideset godina poslije osvaja prvenstva u nizovima, više-manje redovito nastupa u Europskoj ligi, ponekad i Ligi prvaka, no gledatelja na ligaškim utakmicama iz sezonu u sezonu sve je manje. Na Maksimiru trenutačno stanje duha nije ni približno onom iz 1982., kada je vladalo sveopće jedinstvo između navijača, igrača i čelnika kluba.
Neki će reći da im se više sviđaju vremena kad je Dinamo poput Don Quijotea napadao „fudbalske“ vjetrenjače i redovito se odbijao od zida. Drugi će reći da Dinamo danas predstavlja sve što je nekoć predstavljala Zvezda, da je "državni klub" i da je zato sve manje omiljen u narodu, treći će, pak, konstatirati da su nogometne romanse sladunjavo štivo za dokone domaćice. Djetinjstvo i mladost uvijek se idealiziraju, sve loše se zaboravlja, kao što se zaboravlja da je Dinamo u posljednje 33 godine „jugolige“ osvojio samo jedan naslov prvaka i da nije prošao prvo kolo europskih kupova gotovo dva desetljeća. Nije to uspjela niti Zekina i Cicina generacija u punoj snazi, kobni su bili Sporting i Porto...
Postavlja se pitanje kako to da je u gubitničkom vremenima vladalo toliko jedinstvo kluba i navijača? Možda je stvar u svojevrsnom „sadomazohizmu“ Dinamovih drukera, koji su se s godinama navikli na poraze kao magarac na batine, pa su na neki perverzan način počeli uživati u tome, a to se s vremenom pretvorilo u određenu ovisnost, koja je rezultirala bezrezervnom kohezijom navijačkih skupina i kluba. Tko zna, valjda je u naravi ljudi da se inate u olovnim vremenima. Možda je zbog toga naslov iz 1982. tako sladak i zbog toga ga se rado prisjećamo...
