Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju. Stara izreka najbolje opisuje situaciju u Hajduku. I nije od jučer, a ni od prekjučer. Ako ćemo iskreno, cirkus na Poljudu traje već odavno, a ovo je samo novo poglavlje.
Ako laže koza, ne laže rog. Rezultati na terenu, a i izvan njega, to najbolje govore. Slijed događanja i raspleta uvijek je isti. Nema tu bitnijih promjena. Davno sam konstatirao da Hajduk djeluje kao izgubljen slučaj. Iz godinu u godinu ta se teza eklatantno potvrđuje. Ne treba ništa dokazivati, na Poljudu sami to otkrivaju.
Tko se uopće čudi!?
Kako i ne bi bio izgubljen slučaj kada se konstantno rade iste pogreške, a očekuju se drukčiji rezultati. Parafraza poznate Einsteinove definicije, znate kojeg stanja. Koliko god na Poljudu skrivali pravo stanje stvari, na kraju sve iziđe na vidjelo. Sami se za to pobrinu. Kada dođe do svađe, eto ga sve van.
Stoga pomniji promatrači teško da mogu biti začuđeni, a kamoli šokirani posljednjim zbivanjima. Sve što je posljednjih tjedana izlazilo, to je na meniju nogometnih kuloara već odavno. O svemu se pričalo na raznim adresama, koliko god se o tome javno šutjelo.
Kada informacije dolaze s više strana, teško da mogu biti lažne. Na kraju se više-manje pokažu istinite, koliko god ih s Poljuda u tom trenutku demantirali. Treba smo pričekati da dogori do noktiju i počinju se sami otkucavati.
Tko vuče konce i ima korist!?
Ključno je pitanje: tko je kriv za cijelu situaciju, koja zapravo traje već godinama i uvijek završi s manjim ili većima potresima i smjenama? Pa, oni koji upravljaju klubom i koje se najviše pita. Izravno, a i iz sjene.
Igrači i treneri mijenjaju se kao na traci, mijenjaju se i sportski direktori i predsjednici, nadzornici i odbornici, glasnogovornici i tajnici, a sve uvijek ostaje zapravo isto. Što vam to govori?
Lutke na koncu skaču jer netko povlači te iste konce, zar ne!? Naoko se čini da je situacija u Hajduku totalno besmislena, no životno iskustvo uči me da nema dugotrajne slučajnosti gdje se vrti veliki novac. Crveno ili crno ne može pasti bezbroj puta zaredom. U prijevodu, nekome sve ovo odgovora.
Nema pravih zaključaka
Kada se razluči kome, tko ima najveću korist, tada će se doći do mogućih rješenja. A to moraju detektirati ljudi u Hajduku i oko njega. Nisu ni navijači u najširem smislu bez grijeha. Nisu krivi za situaciju, ne sudjeluju u donošenju odluka, ne govorim o tome, već u pristupu, procjenama i osobnim analizama situacije.
Neki navijači Hajduka, da ne kažem mnogi, prečesto su prenaivni i previše zapaljivi. To znamo iz života. Lako im se prodaju ćevapi i bureci. I to iz godine u godinu. Pritisak javnog mijenja i navijača igra određenu ulogu u nogometu podjednako kao i u politici, ali samo ako je taj pritisak dovoljno artikuliran, odnosno ako su zaključci ispravni.
Slučaj Perišić sve najbolje govori
Da je u Hajduku i oko njega sve kontradiktorno i zbrkano, najplastičniji je primjer slučaj Perišić. Na njemu se najbolje može pokazati ono što želim reći. Da ste, primjerice, prije samo nekoliko mjeseci kojim slučajem napisali ili rekli nešto kritično protiv tog transfera ili Perišićeva stanja, zasuli bi vas na društvenim mrežama drvljem i kamenjem, pa čak i prijetnjama, što su neki i doživjeli.
I gle čuda, nekoliko mjeseci kasnije isto bi vam se dogodilo da ste stali u Perišićevu obranu, a napali bi vas isti ti koji su zasipali uvredama one koji su se usudili kritizirati taj transfer. Slažem se da je to manje važna sekvencija u cijeloj priči, ali puno govori o mentalitetu i ozračju.
Cirkus Kolorado traje već dugo
Nije Hajduk jedini klub u HNL-u kojem se takve stvari događaju, naravno da se mogu povući paralele s Dinamom u nekim fazama njegove povijesti, ali možda je najdrastičniji primjer.
Puno toga u Hajduku nema veze s mozgom već godinama i ne znam tko se uopće više čudi. Cirkus Kolorado već odavno igra na daskama Poljuda. Gotovo sve skečeve već smo vidjeli, i staro i mlado ništa više ne može iznenaditi. U konačnici sve govore rezultati, a oni su porazni na svim frontama za klub takve veličine i tradicije. I čemu se onda čuditi?