Smrt neponovljivog Ćire Blaževića evocirala je brojne uspomene. Između melankolije i sjete za starim vremenima, naviru urnebesne anegdote i skečevi kojima sam svjedočio u novinarskoj karijeri.
Ćiro nije bio samo trener, on je bio šoumen kakav se rijetko rađa. Neizmjerno duhovit i oštrouman, šarmantan, ali ciničan i zajedljiv kada je to želio biti. Trener inovator i gotovo neviđeni stand up komičar u jednoj osobi.
Urnebesne press-konferencije
Nedokučeni majstor „motivacijskog“ ugođaja. Karizmatični trenerski mag znao je stvoriti, ma galvanizirati, da se poslužim njegovom riječima, atmosferu ni iz čega: i u najtežim ili najdosadnijim trenucima. Ćiro je bio narodski čovjek, ali načitan, pravi jezikoslovac, kreator neologizama, novotvorenica, novih ili starih riječi i fraza, ali s potpuno različitim značenjem.
Dolazak na njegove press-konferencije u zadnjem mandatu na klupi Dinama, tamo prije dvadesetak godina, bio je praznik za dušu. Nikada više neće biti takvih presica. Nikada nije bilo dosadno, a nerijetko je bio takav spektakl da je to teško prepričati. Puna vreća smijeha i zezancije. Kada biste to doživjeli, iz Maksimira odlazili biste laki poput perca. Zaboravili biste na sve brige svakodnevnog života. Slatko smijanje liječi čovjeka, svima nam je produljio život za tko zna koliko godina.
Nije to bapsko naricanje za mladošću koju je odnio prohujali vihor. Bila su to doista druga vremena, nemjerljivo manje uniformirana, neposrednija, osobnija, intimnija… Družilo se i pričalo puno neformalnije, bez puno procedura i birokratizma.
Poseban ugođaj u Maksimiru
U Dinamovim prostorijama pila se jutarnja kava, čavrljalo s djelatnicima i ponekad dugo u noć raspravljalo s trenerima i dužnosnicima. Slagale su se taktike, crtali sustavi i predlagala pojačanja. To nije bilo samo radno mjesto, tu se živjelo punim plućima. Da, na Ćirine seanse s novinarima znao je navratiti i Zdravko Mamić. To bi tek bio neviđeni šou.
VIDEO Prije godinu dana Ćiro je u intervjuu imao jednu želju prije smrti: ''Daj mi samo jednu...''
U sjećanju su mi posebno ostale urezane dvije Ćirine presice, bolje rečeno, čašice razgovara s novinarima. Neki bezvezan dan, pred neku nebitnu utakmicu. Uobičajen dan u uredu, ništa posebno. Skupilo se tek nekoliko novinara koji su tada na svakodnevnoj bazi pratili maksimirski klub.
Dok smo sjedili na stolcima i ne sjećam se više o čemu razgovarali, u press-dvoranu banuo je Ćiro. Bio je potpuno uzneviren, psovao je i mrmljao nešto kroz zube.
„Šefe, što vam je, što se dogodilo?“ upitao je netko zabrinuto.
„Ma, jeste li vi to vidjeli“, grmio je Ćiro i gestikulirao rukama u svojem klasičnom stilu.
Kad je Ćiro preskako stolce...
Već smo mislili da se dogodilo tko zna što, a kad ono Ćiro je gledao trening mladih Dinamovih igrača.
„Jeste li vidjeli kako ti mulci trče i preskaču prepone!? Znaju li ti stručnjaci išta!? Ma, znaju k…c“, grmio je Ćiro i odbijao sjesti na stolac.
Stajao je pokraj stola i nastavljao tiradu. Ćiro je premazan svim mastima ovog svijeta, ali ni novinari nisu cvijeće. Obje strane su maksimalno prepredene. Nekoliko sekundi doista smo bili zbunjeni, a onda smo se počeli praviti nevještima.
Pogledajte posljednje fotografije legendarnog Ćire Blaževića, mučio se i bilo mu je teško
„Kako ne shvaćate!? Stalno su na petama. Eto, što je, j…o vas ja glupe“, bjesnio je Ćiro što smo više pitanja postavljali i ostavljali dojam da nam ništa nije jasno.
„Šefe, ali ne shvaćamo što nam želite reći. Morate nam to pokazati“, netko je lukavo dobacio i igrokaz je mogao početi.
„Zar vam sve moram crtati!?“ grmio je Ćiro garniravši sve uz uobičajene psovke, koje su samo njemu tako dobro stajale.
Ćiro je potom uzeo stolicu i počeo pokazivati kako ih igrači preskaču.
„Doskok je najvažniji, a oni to rade za k…c“, grmio je Ćiro.
Ćiro skače s poda kao mačka
Nismo se dali i nastavili smo se praviti nemuštima.
„Pa, kako da doskoče“, dobacio je netko nastavljajući s provokacijama.
„Morate nam to pokazati.“
Ćiroki je poludio, skinuo je sako i nanizao dva-tri stolca. Morate znati da je već tada bio u godinama, bliže sedamdesetoj nego šezdesetoj, iako je vječna enigma kada je zapravo rođen, ali bio je nevjerojatno vitalan, izgledao je kao da ima petnaestak godina manje.
„J…o vas ja, sad ću vam pokazati“, ljutito je ispalio, uhvatio kratak zalet i pljunuo u ruke.
Prvu je elegantnu preskočio, no na drugoj je malo zapeo, izgubio je ravnotežu i rasuo se po podu koliko je dug i širok. Samo malo je jauknuo, kao Del u Mućkama kada ga zaboli želudac, a onda je kao mačka skočio i otresao prašinu s rukava. I naravno da je sve to popratio s rafalima psovki.
Mi smo se kočili, doslovce smo padali po podu od smijeha. Bio je to urnebes koji je teško prepričati. Ćiro je nastavio psovati i u isto vrijeme se s nama grohotom smijao. Trajalo je to nekoliko minuta.
Savjeti o seksu i ženama
„Pokvarenjaci, a jeste me nasamarili“, smijao se i prijeteći mahao prstom.
Eto, takav je bio Ćiro. Neponovljiv. Jer tko to može ponoviti i dočarati. Ma, nitko. Nitko nije i neće. S njim smo na presicama pričali o svemu i svačemu. Naravno da je nogomet uvijek bio na meniju, ali pričalo se i o politici, ekonomiji, umjetnosti, privatnim problemima, seksu… Eh, to su tek bile priče. Ćirini savjeti o ženama zlata su vrijedili tada mladim, nadobudnim novinarima, ali i starijim, šatro iskusnijim.
VIDEO Legendarna snimka Ćirina treninga: Igrači nisu znali što ih je snašlo
Rado se sjetim još jedne urnebesne presice na kojoj je glavna tema bio Dado Pršo. Taman se pojavio niotkud u Monacu. Mnogi su već zaboravili da je bio nadareni Hajdukov junior. Izgubio mu se trag kada je otišao u Francusku i praktički za njega nismo čuli desetak godina.
„Sinovi moji, pa tko je taj Pršo? Otkud on da se pojavi“, radoznalo je Ćiro upitao novinare, s kojima se uvijek rado savjetovao i kupio informacije.
Ni mi novinari nismo znali previše, ali svatko je znao ponešto i mozaik se polako sklapao.
Ćiro zvao Deschampsa zbog Prše
„Pršu trenira vaš bivši igrač, Didier Deschamps. Mogli biste njega upitati. Vi ste ga izmislili, zar ne?“ netko je dobacio Ćiri, koji se osjetio prozvanim i onda je zagalamio.
„Nego što, sine, Deschapmsa sam ja izbacio u orbitu u Nantesu. I ne samo njega, već pola francuske reprezentacije“, propeo se na zadnje noge i počeo nabrajati: Desailly, Karembeu, Loko…
„Onda biste ga trebali nazvati“, mi novinari, zajebanti kakvi već jesmo, nismo prestajali s provokacijama i gurali smo Ćiru da napravi neizbježno.
„Sad ću ga nazvati! Stat će mirno kada čuje da ga ja zovem“, grmio je i prebirao po imeniku mobilnog uređaja.
Ćiroki nije imao kud, morao je braniti čast i nazvati Deschampsa kada se već tako uvalio.
„Nemam broj u ovom mobitelu. J...m ti, ikad se neću navići na njih. Ostao mi broj u teki“, pravdao se Ćiri, a onda je iz svega glasa zagalamio.
Rušili su se zidovi
„Tajnice!!! Tajnice!!!“ rušili su se zidovi u Maksimiru.
Ćiro je, naime, zvao tajnicu koja je sjedila daleko u uredu, teško da je mogla čuti, ali netko je već otrčao u drugi dio Dinamovih prostorija i javio joj da je zove šef.
Ćiro joj je naredio da zove urede Monaca i da poruče Deschampsu da mu se hitno javi. I tako, prolazile su minute, novinari su međusobno čavrljali, a Ćiro je nervozno kuckao prstima po stolu.
„Šefe, nije to važno, idemo mi polako“, kazao je kolega Miroslav Tomašević, tada novinar Vjesnika, a već godinama uspješan publicist i najpoznatiji dinamolog, želeći razbiti malu nelagodu koja se stvorila.
„Sjedite, nikuda vi ne idete“, prijeteći je zagalamio Ćiro i vratio nas kao brucoše sve na stolce.
Nakon izvjesnog vremena zazvonio je Ćirin mobitel. I onda je započeo nezaboravan skeč, koji mi novinari prepričavamo svaki put kada se okupimo na druženjima, koja su sve rjeđa otkako je srušen Domagoj.
Kad je čuo da je Ćiro, Deschamps je stao mirno
„Puno je brojeva, možda je Deschamps“, kazao je Ćiro namještajući naočale.
„Halo“, javio se, a potom spustio mobitel i slušalicu prekrio rukom.
„To je Didier“, dječački sretnim glasom i izrazom lica obratio nam se i nastavio razgovor.
„Oh, mon ami, Didier…“ nabrajao je i nastavio razgovarati na francuskom, moglo se čuti da je spomenu da će poručiti „bižuteriju za damu“, valjda Deschampsovu suprugu, pa opet spustio mobitel i obratio se novinarima:
„Kaže da je šokirano ustao i stao mirno čim je čuo da ga trebam“, šuštao je Ćiro od zadovoljstva i nastavio ćaskati sa slavnim učenikom kojeg je vodio u Nantesu, koji je u to doba bio jedan od najvećih francuskih klubova.
I još uvijek jest po povijesti i broju naslova prvaka (8). Za Nantes se oduvijek pričalo da ima najbolju nogometnu školu i najbolje travnjake u Francuskoj. I na glavnom i na pomoćnim terenima. Bio je to doista veliki klub, najveći u kojem je Ćiro radio u inozemnoj karijeri.
Skeč s pozivom: "Jel vi to mene zajebavate"
Ćiro je tako pričao s Deschampsom, neki iz prvih redova će se zakleti da su s druge strane čuli zbunjeni glas tadašnje tajnice, ali nikada nećemo doznati.
Baš u momentu kada je završio razgovor i zaklapao mobitel, zazvonio je mobilni telefon kolege Tomaševića, koji je osim po spisateljskim sklonostima poznat i po duhovitosti, napose talentu za glasovno imitiranje, pogotovo Ćire.
Kolega se javio i napravio šokiranu facu. Čudom se čudio dok je gledao Ćiru i ovaj njega. Gledali su se tako međusobno nekoliko sekundi i onda je ispalio: “Šefe, što je ovo? Opet Deschamps“, spustio je telefon i nastavio skidati Ćiru: „Oh, mon ami, Didier…“
Dvorana je eksplodirala, bacali smo se po podu. Ćiro je kao ofuren ustao i počeo vikati: „Jel vi to mene zajebavate!“
Vikao je Ćiro i u isto vrijeme se smijao i nabrajao nam sve po spisku. Nije tu bilo zlobe ili nepoštovanja, to je bila dobrohotna zajebancija. Takav je bio naš odnos s Ćirom. Jedinstven, neponovljiv, pogotovo u današnjem sve licemjernijem svijetu. Za svakog je novinara imao svoj nadimak. Mene osobno zvao je iz zezancije – general Medo. Ne znam zašto, valjda zbog medvjeđeg stasa i glasa.
Poseban odnos s novinarima
Ćiro je imao poseban odnos sa sedmom silom. Novinare je nazivao dušom naroda. Neću pogriješiti ako kažem da je bio jedan od nas. To je zacijelo jedan od razloga zašto nam je svima toliko ušao u srce. Svatko ga je volio i pamtio na svoj način.
Ćiro je otišao, a s njegovim odlaskom otišao je i dio nas. Kao da nam je preminuo član obitelji ili blizak prijatelj. Takav je osjećaj. Na stranu njegovi veliki trenerski uspjesi i blistava profesionalna karijera, ali nikad ga nećemo zaboraviti zbog toga što je bio čovjek. Lucidan i genijalan, a opet tako jednostavan i silno duhovit.
Volio se šaliti na tuđi, a još više na svoj račun. Taj detalj najbolje pokazuje njegov duh i karakter. Pamtit ćemo ga zauvijek po bezbrojnim skečevima. Naposljetku, zar se najviše ne pamte prijatelji s kojima ste se najslađe smijali. Njihove šale i anegdote žive vječno, tu među vama koji ste imali sreću da ih poznajete. Sve ostalo brzo se zaboravlja.
Deschamps je Ćiru doista neizmjerno cijenio
Iako će zauvijek ostati tajna je li Ćiro doista razgovarao s Deschampsom ili sa zbunjenom tajnicom, osobno sam se uvjerio da je slavni Francuz silno cijenio Ćiru. Nekoliko mjeseci poslije posjetio sam Pršu i kamp Monaca te tom prilikom porazgovarao o Ćiri s trenutačnim francuskim izbornikom.
„On je možda i najvažniji trener u mojoj karijeri. Prvi mi je dao šansu, i ne samo meni, nego cijeloj plejadi mladih igrača koji su tada igrali u Nantesu. Ćiro je bio naš učitelj. Strog, ali pošten. Jako ga poštujem. Slobodno mogu reći da je od nas napravio igrače“, s neskrivenim oduševljenjem pričao je Deschamps o Ćiri i priznao da su doista stajali mirno kao u vojsci kada bi im Ćiro držao lekcije na treningu.
Strašno me je kopkalo da nešto provjerim, na vrh jezika mi je bilo da ga pitam jesu li se onomad čuli, ali ipak sam odustao. Neke stvari ipak trebaju ostati neriješene. Mit živi vječno, a Ćiro je već za života postao mit.
