"Imao sam dojam da je spoznao i proživio mistiku, pregazio Indiju, prošao sedam svjetova i vratio se iščišćen od zemaljskoga. Ali bez obzira na sva njegova produhovljenja, strast za nogometnom igrom bila je njegova ishodišna točka, njegova odredba", napisao je predsjednik Dinama Zvonimir Boban sredinom ožujka 2015. na zadnjoj stranici Sportskih novosti u emotivnoj posveti tri godine prije preminulom Dubravku Pavličiću, starom prijatelju i suigraču s kojim je 80-ih odrastao te godinama dijelio Dinamovu i Vatrenu svlačionicu.
Tri vijesti o kojima se priča
Da je neprežaljeni Dudo živ, danas bi slavio 58. rođendani, a ako je sinoć s nebeskih visina bacio pogled prema Lilleu, jamačno je ispijao šampanjac s velikom knedlom razočarenja u grlu. Možda je neprimjereno reći da se prevrtao u grobu, ali to kako su Modri odigrali, najplastičniji je opis muke koje smo gledali.
Odavno im ne svira plavi blues, ali gdje je strast za nogometom?
Današnjim Dinamovim igračima u njihovim bijesnim pilama zacijelo ne svira blues, još manje plave boje, kako je Boban u spomenutom tekstu nadahnuto zaključio tekst o Pavličiću, ali bez obzira na žanrove koje preferiraju i s koje strane svijeta dolaze, trebali bi imati barem strasti za nogometom. To im je posao, i to izuzetno dobro plaćeni, a navodno i prva ljubav, kako u uglavnom otrcanim intervjuima obično vole istaći.
Ni uz najveću želju, kod njih ne vidimo ni ljubavi za plavu boju, a ni strasti za nogometom. Na to je aludirao i sam Boban na Dinamovom članskom danu, kada je izravno i neizravno neke prozvao Sinoć su u Lilleu imali sve preduvjete da ostave srcu i dušu na terenu: i veleban stadion, i krasan auditorij, i podršku navijača s tribina i fantastičan travnjak, a odigrali su kao da poslije utakmice idu na dugogodišnju robiju.
I onda još trener Kovačević ispali da su se čuvali za Goricu, a kada igraju u Vinkovcima ili na nekim drugim blatnjavim terenima HNL-a, onda im je isprika da u takvim uvjetima nemaju dovoljno motiva i da se emocionalno i energetski potroše u europskim izazovima. Klasični salto mortale i isprazna priča.
I navijači i šefovi Dinama silno su razočarani izdanjem u Lilleu
Dinamovim izdanjem u Lilleu silno su razočarani baš svi, od navijača do čelnika kuba. Svjedoci kažu da je maksimirskim šefovima najteže je pala beskrvnost plavih bluza. Na tribinama Stade Pierre-Mauroyja osjećali su postiđeno, ali i jako ljutito. Nije sramota izgubiti od Lillea, pa čak i s nekoliko golova razlike, ali kada se tako bezvoljno, plaho i neborbeno odigra, ne mogu ih opravdati ni najveći sofisti, pa ni nenadmašni relativist Protagora iz Abdere.
Mogao bi sada povući otrcanu floskulu i reći da bi se za Dinamov dres trebalo ginuti, ali davno su prohujala vremena ponosa i časti, novo je vrijeme, nove generacije i neki novi klinci, no neki standardi ipak bi se trebali zadržati. Crta ispod koje se ne bi smjelo ići. A sinoć su Dinamovi igrači zakoračili debelo ispod te crte.
Mnogim navijačima Dinama jamačno su se osjećaji miješali; čas bijes, čas tuga i osjećaj sramote. Gledajući utakmicu misli su mi odlutale i prisjetio sam se nedavnih riječi Marijana Čerčeka, s kojim sam nedavno razgovarao povodom omaža preminulom Rudiju Belinu, Čerčekovom suigraču iz slavne Dinamove generacije 1967.
Čerčekove riječi još jače zvone
"Znate kako je to bilo prije, sramota je bila šetati gradom ako se odigra loše u bilo kakvoj utakmici, a kamoli u takvoj atmosferi. Mi smo živjeli i umirali za Dinamo. Doslovce tako. A ne kao ovi danas, ma baš njih briga, samo je bitno pokupiti lovu. Što ove strance veže za Dinamo? Ništa osim novca", kazao nam je Čerček predosjetivši što bi se Modrima moglo dogoditi u sljedećih nekoliko tjedana, a razgovarali smo poslije derbija s Rijekom i nekoliko dana prije utakmice sa Celtom.
"Naša momčad bila je sastavljena od domaćih igrača, mahom od Zagrepčana, pravih purgera. Nama je Dinamo bio sve, ljubav bez granica. Dinamov dres bio nam je svetinja. Shvaćam da se može izgubiti, pa i da ponekad ne ide, ali da nema strasti, zalaganja, maksimalne borbe… E, to ne mogu shvatiti", kazao nam je tada Čerček osvrnuvši se na neka Dinamova prijašnja izdanja, posebice u Vinkovcima protiv Vukovara.
Čerčekove riječi nakon utakmice s Lilleom još jače odzvanjaju. Dopiru li do ušiju Dinamova trenera i njegovih igrača?
