Galerija

Vijest koja je poput bombe odjeknula nogometnom Europom je ona o odlasku Arsenea Wengera. Francuski je stručnjak nakon čak 22 godine na klupi Topnika odlučio odstupiti s pozicije menadžera.

O njegovu se odlasku već dugo piše i raspravlja. Prošlu sezonu obilježili su prosvjedi navijača koji su se podijelili u dva tabora – jedni su tražili ostanak, a drugi odlazak Wengera. Ovi potonji okupili su se pod porukom ''Wenger Out'', koja je brzo prerasla u svojevrsni fenomen: viđena je na najrazličitijim lokacijama diljem svijeta, od kečerskog spektakla u SAD-u, preko koncerta Coldplaya pa sve do anti-Trump demonstracija i studentskih prosvjeda u Beogradu.

Arsenal je zahvatila toksična atmosfera; dojam je bio da klub, koji je nekoć bio prava avangarda engleskog nogometa, stoji u mjestu i ozbiljno kasni za konkurencijom. Potvrđivali su to i vrlo objektivni pokazatelji: Arsenal je nakon 20 godina ostao bez Lige prvaka, vrh tablice bio je sve dalje i u ovom je trenutku udaljen čak 33 boda, a rezultatski ih je prestigao i najveći rival Tottenham.

Kako je Wenger proveo revoluciju

Wenger se i dalje tvrdoglavo držao mjesta na kojem je, najčešće u svojoj prepoznatljivoj dugačkoj jakni, proveo preko 20 godina. Ne možemo ga ni kriviti zbog toga: u interesu kluba nije pronaći ''vatrogasca'' nego dostojnog nasljednika, čovjeka koji može ponovno donijeti Arsenalu ono što im je svojedobno donio Wenger.

A Wenger je donio revoluciju, ne samo Arsenalu, nego i engleskom nogometu općenito. Došao je 1996. kao gotovo potpuno anoniman trener u Engleskoj: prije Arsenala vodio je japansku Nagoyu, u koju je stigao nakon trogodišnjeg mandata u Nancyju i sedam godina u Monacu. ''Arsene Who?'', pitao se engleski Evening Standard kada je Wenger iznenađujuće zasjeo na klupu Arsenala.

Arsene Wenger i Thierry Henry (Foto: AFP)

Tamo je odmah krenuo s promjenama koje će imati dalekosežan utjecaj na engleski nogomet: uveo je strogi režim prehrane, a tradicionalno englesko ispijanje piva u pubu otišlo je u povijest. Promjene su se, dobrim dijelom zahvaljujući stranim pojačanjima uglavnom iz Francuske, dogodile i na terenu. Arsenal je igrao dopadljiv, napadački nogomet koji se bazirao na kombinatorici. Upravo je Arsenal tih godina postao sinonim za momčad koja se želi ''ušetati u gol'', poput kasnije ''tiki-taka'' Barcelone Pepa Guardiole.

Legendarna momčad i utiranje puta trenerskoj eliti

Taj je nogomet na svom vrhuncu bio i vrlo efikasan - čak štoviše, možda i najefikasniji ikad. Čuvena momčad ''Invinciblesa'' bez ijednog poraza je osvojila naslov prvaka u sezoni 2003./2004. i upisala se u povijest engleskog nogometa. Tom je naslovu Wenger dodao još dva – 1998. i 2002. – uz čak sedam Fa Cupova i jednako toliko Community Shieldova. Spomenutim naslovima 1998. i 2002. Arsenal je pridodao i kupove, osvojivši dvije duple krune.

''Arsene Wenger je stvorio najbolje momčadi protiv kojih sam igrao u Engleskoj. Ona iz 1998. bila je nevjerojatna. Zbog njegova nogometa morali smo mijenjati način na koji igramo protiv njih, to mu je najveći kompliment. Zaslužuje najljepši mogući oproštaj u nadolazećim tjednima'', napisao je na Twitteru Gary Neville.

Njegova misao vrlo dobro opisuje ostavštinu Arsenea Wengera: u tradicionalno vrlo konzervativnoj nogometnoj Engleskoj otvorio je vrata stranim utjecajima i modernim, inovativnim idejama. U Engleskoj se posljednjih godina okupila sama trenerska elita - najmoćniji klubovi povjerili su svoje projekte najvećim taktičkim umovima današnjice. Put Guardioli, Jürgenu Kloppu i ostalima utro je upravo Wenger, nepoznati Francuz koji je kao prvi strani menadžer u povijesti Arsenala iz korijena promijenio engleski nogomet.