Jučer je u kultnom zagrebačkom klubu Saloon održana Večer prvaka. Evocirane su uspomene na jednu prekrasnu godinu za zagrebački i općenito hrvatski sport.

Na inicijativu uglednog zagrebačkog odvjetnika i bivšeg disciplinskog suca HNS-a Saše Pavličića-Bekića, koji je nepravedno odstranjen s funkcije zbog poznatog „slučaja Soudani“, a samo se držao pravila i bazičnog poštenja, proslavljen je sjajan jubilej zagrebačkog i hrvatskog sporta - 40 godina od osvajanja naslova državnog prvaka četiriju zagrebačkih ekipa – nogometaša Dinama, košarkaša Cibone, košarkašica Montinga i odbojkaša Mladosti.

Ćirini sinovi u Saloonu

Odazvali su se brojni sportaši i treneri koji su sudjelovali u kreiranju tih uspjeha. Kako je i red, na čelu slavne parade bio je trener svih trenera – Miroslav Ćiro Blažević, a uz bok mu je sjedio Velimir Zajec, koji je prije nekoliko dana u kazalištu Komedija prezentirao svoju autobiografiju Zeko.

Ćirini sinovi Štef Deverić, Milivoj Bračun, Džemo Mustedanagić i Hrvoje Dragičević više su se družili s novinarima na slavnom Saloonovoom šanku, no nisu zaboravili ni „tatu“, a ni kapetana.

„Uvijek je lijepo prisjetiti se s Ćirom i Zekom starih vremena“, dobacio nam je sjetno Deverić dok se vraćao s Bračunom iz separea glavnog šefa.

Košarkaški asovi ne trebaju ustajati

Nije bilo teško zamijetiti Cibonine asove, odazvali su se Andro Knego, Rajko Gospodnetić, Mihovil Nakić i Damir Pavličević.

„Za razliku od nas nogometaša, oni se ne trebaju ustajati kad ih prozovu“, dobacio je Bračun i šeretski otpuhnuo dim kubanke, još jednom pokazavši da je duhovitost bila bitna osobina te generacije.

Bio je tu i lider momčadi Mladosti Rade Malević, glavnu zvijezdu Montinga Sanju Ožegović predstavljala je unuka Zara Velčić, a svečanost su uveličali plivački as Gordan Kožulj i proslavljeni hrvatski reprezentativac Dario Šimić, te poznati zagrebački pisac i scenarist Hrvoje Hitrec, možda i najpoznatiji kao autor Smogovaca.

Cibona 1982. prvi put prvak Jugoslavije

Oko Dinama je manje-više sve poznato, ali mlađe generacije možda ne znaju da je te slavne 1982. Cibona prvi put osvojila naslov prvaka Jugoslavije u košarci. Montingu je to bio drugi naslov prvaka Jugoslavije, koji je obranio sljedeće godine, dok je za Mladost to bio 12. naslov prvaka, ali je s tim naslovom započela eru dominacije koja je trajala čak šest godina.

Na jučerašnji dan, dakle 2. svibnja 1982., Dinamo je odigrao posljednju utakmicu nogometnog prvenstva Jugoslavije protiv Budućnosti pred dupke punim i razdraganima maksimirskim tribinama, te je službeno proslavio naslov nogometnog prvaka, koji se čekao čak 24 godine.

Kako je Dinamo ipak perjanica zagrebačkog sporta, s najvećim brojem navijača među zagrebačkim klubovima, posve je logično da je 2. svibanj izabran kao datum obilježavanja jedinstvenog jubileja.

„Taj datum simbolizira trijumf ukupnog zagrebačkog i hrvatskog sporta. To je svojevrsni rekord koji nije nadmašen u bivšoj državi“, kazao je Pavličić-Bekić u pozdravnom govoru i prisjetio se slavljeničke utakmice s crnogorskom Budućnosti, kada su gledatelji pred kraj provalili na travnjak. 

"Dinamo, Mladost, Monting, Cibona - četiri naša šampiona"

„Bio sam na utakmici i dok smo se šetali po travnjaku na tribinama sam vidio transparent, zapravo običnu plahtu na kojoj je pisalo – Dinamo, Mladost, Monting, Cibona - četiri naša šampiona. To mi je ostalo u sjećanju i lajtmotiv je za organizaciju ove proslave“, kazao je Pavličić-Bekić, koji je u sportskim krugovima poznat kao veliki navijač Dinama i Cibone.

Pavličić-Bekić glavni je inicijator, organizator i financijer obljetnice koja je održana u Saloonu, opet ne slučajno. Kao što je poznato, Saloon je 80-ih bio poznato okupljalište mnogih zagrebačkih sportaša, u njemu su nogometaši Dinama i košarkaši Cibone često slavili velike pobjede.

Okupljenim uzvanicima obratili su se još Ćiro i Zeko:

„Jako sam ponosan na svoje sinove i sve što su napravili. Taj naslov prvaka njihova je zasluga, a ja sam dao samo svoj mali doprinos“, skromno je kazao Ćiro.

Pun pogodak

Zeko je dodao:

„Ponosan san što sam bio dio te generacije. Bilo je to ozračje poštenja i ljubavi prema nogometu, sportu, Zagrebu i Hrvatskoj", poruči je i dobio gromoglasni pljesak.

Bilo je lijepo opet vidjeti sva ta lica i družiti se uz kvalitetnu glazbu iz tog vremena do sitnih sati.

„Otkad je srušen Domagoj nije bilo takvog druženja“, dobacio je jedan od novinarskih kolega.

Kad malo bolje razmislim, doista je tako. Svima nam je nedostajalo veselja posljednjih godina. Proslava jubileja doista je pun pogodak.