Iako MMA i dalje drži svojevrstan status najbrže rastućeg sporta na svijetu, nisam siguran da se mogu s tim složiti. Zapravo, u posljednjih nekoliko godina kao da se iskristalizirala kritična masa fanova, posebno onih vjernih i pasioniranih.
Uvijek će biti novih zaljubljenika koji će tek početi upoznavati sport, no to više nije na razini kao nekad. MMA je izgrađen borilački sport koji kompletna sportska publika dobro poznaje te koji ima svoju priču, ugled i scenu. Sport koji ima itekako educiranu publiku.
Najvjernija MMA publika školovala se na Prideu
Velik dio te publike prvi je dodir imao s Prideom u njegovo zlatno vrijeme. Ono kad je Fedor Emelianenko glasio za najopakijeg i najjačeg čovjeka na svijetu te kad su odmah iza njega bili Mirko Filipović i Antonio Rodrigo Nogueira. Vrijeme kad je Wanderlei Silva čišćenjem svih boraca ispred sebe bio dominantni borac svijeta, toliko dobar da je s dvadesetak kilograma manje od protivnika nastupao i u teškoj kategoriji.
Vrijeme kad smo borce koje smo prve upoznavali smatrali posebnom sortom te vrijeme kad je organiziran vjerojatno najjači turnir u povijesti ovog sporta.
Osvajač najvećeg turnira u povijesti sporta
Prideov Grand Prix srednje kategorije 2005. godine okupio je svu kremu tadašnjeg MMA-a, 16 najboljih boraca svijeta do 93 kilograma težine. Igor Vovčanšin, Ricardo Arona, Wanderlei Silva, Antônio Rogério Nogueira, Dan Henderson, Vitor Belfort, Quinton Jackson, Kazushi Sakuraba, Kevin Randleman, Alistair Overeem, još nekoliko Japanaca i tada 23-godišnji Mauricio Shogun Rua. Nitko nije nedostajao.
Veličanstveni turnir na kraju je pripao upravo posljednje spomenutom borcu, kojeg će otada godinama unaprijed svi jednostavno znati po nadimku Shogun. Jackson, Nogueira, Overeem i Arona. Tako je izgledao put koji je morao proći do titule, put bez lakih izazova. A samo Nogueiru nije savladao prekidom.
Put je to koji je izgradio veliku zvijezdu, čovjeka koji je od tog trenutka postao jedan od omiljenih boraca svima koji su MMA pratili. Atraktivan stil, zanimljiva persona i brutalan način završavanja borbi. Čovjek čiji su zaštitni znak postali u UFC-u zabranjeni soccer kickovi i stompovi.
Upravo tom UFC-u pristupio je Shogun u rujnu 2007. godine. I doživio je odmah hladni tuš, i to prvi. Savladao ga je Forest Griffin gušenjem pred sam kraj borbe.
Dva hladna tuša u UFC-u, a onda pisanje povijesti
Prilagodio se ipak Shogun novoj promociji nokautiravši bivše prvake i velike zvijezde, Marka Colemana i Chucka Liddella, no onda je uslijedio drugi hladan tuš - napad na titulu prvaka i poraz od Lyota Machide sudačkom odlukom. Odlukom koje je do danas ostala jedna od najdvojbenijih u povijesti UFC-ovih borbi za titulu.
Upravo zbog toga odmah je održan revanš i Shogun je u svibnju 2010. godine postao UFC prvak. Nokautirao je Machidu u prvoj rundi njihove druge borbe i upao u povijest. Postao je i do danas ostao uz Marka Colemana jedini čovjek koji je uzeo titulu u Prideu i UFC-u, ako osvajanje Grand Prixa računamo kao titulu, što prema svemu treba biti.
Uspio je osvojiti titulu prvaka promocije u kojoj po pravilima nije smio koristiti svoja dotad najjača oružja, a to je samo dodatak njegovu već u startu fantastičnom uspjehu.
Otad je prošlo 13 godina, a Shogun se zadržao u najvećoj svjetskoj promociji cijelo to vrijeme. Titulu nije obranio jer je već u prvoj obrani protiv sebe imao Jona Jonesa. Završila je sa Shogunom jedna era UFC-ove poluteške kategorije, ona u kojoj su se prvaci izmjenjivali kao na traci, a započela je Jonesova vladavina.
Borba protiv Hendersona i danas se prepričava
Od poraza protiv Jonesa odradio je Shogun još 16 borbi. Sedam puta je slavio, osam puta je poražen, a tu je i jedna neodlučena borba. Protivnike nikad nije birao, uvijek su to bili oni iz vrha, a on se uspješno nosio s njima. Čak je još jednom došao blizu novog napada na titulu, ali godine su ga sustigle i one posljednje korake ipak nije uspio napraviti.
No još je važnije da su među tim borbama neke pronašle svoje posebno mjesto u povijesti, poput prvog okršaja s Danom Hendersonom s kraja 2011. godine. Dva MMA pionira odradila su po mnogima najbolju borbu u MMA povijesti, a Brazilac je tu pokazao koliko je dobar, čvrst i srčan.
Izgubio je prve tri runde, a onda je u posljednje dvije Hendersona stavio na najteži ispit života. Izdržao je legendarni Hendo sve što je Shogun bacio na njega i odnio pobjedu, no pobjednici su zapravo bila obojica.
Protiv Hendersona je odradio revanš dvije i pol godine kasnije. Tada je on uzeo prve dvije runde, a u trećoj je Henderson preokrenuo borbu i završio ga. Bila je to još jedna sjajna borba, ali ne toliko nezaboravna kao prva.
Umjesto kraja kakav zaslužuje - uvodni program
Sad je došlo vrijeme da se zaključi njegova karijera, karijera posljednje aktivne legende Pridea, ako pod karijeru računamo da se netko i dalje borio na ozbiljnoj visokoj razini.
Na UFC 283 priredbi ovog vikenda u Rio de Janeiru Shogun će se pred svojih Brazilcima boriti protiv Ihora Potierije te će se pokušati oprostiti pobjedom onako kako on najbolje zna.
Cormier prokomentirao situaciju u teškoj kategoriji: "Nije mi drago zbog Miočića"
Postoji samo jedan problem. Unatoč velikom imenom i apsolutnom pravu da se oprosti na najvećoj mogućoj pozornici, Shogun se nije našao na glavnom programu priredbe. On i Potieira borit će se kao glavna borba uvodnog programa.
Takvi potezi nisu strani UFC-u, na glavnu borbu uvodnog programa prije PPV dijela najčešće stavljaju neko veliko ime, da bi ne toliko strastveni fanovi ranije počeli pratiti priredbu. No treba li im takvo nešto u slučaju ovakvog velikana? Čovjeka koji je toliko ljudi naveo na bavljenje sportom te kojeg je većina fanova obožavala ili u najmanju ruku cijenila?
Velikan kao Shogun zaslužio je više, ali očito ni sve što njegovo ime znači nije dovoljno da pobjegne od UFC-ove politike.
Naravno, svi pravi fanovi pogledat će Shogunov oproštaj, vjerojatno će na kraju imati i više gledatelja nego da se dogodio među prvim borbama main carda, no jednostavno nije prirodno takvu veličinu vidjeti na popisu uvodnih borbi. Jednostavno nije.
Shogun takav tretman uistinu nije zaslužio, no što je tu je. Mi ćemo svakako uživati u gašenju i posljednje iskre kakvu nam je zapalio legendarni i nezaboravni Pride.
