Šetnja centrom Zagreba, koju su za potrebe ESPN-ovg filma 'Nekoć braća' u scenariju zamislili Amerikanci, za Vladu Divca je bila sve samo ne ugodna. To se moglo uočiti na svakom njegovom koraku dok su ga zbunjena lica Zagrepčana promatrala u nevjerici s pitanjem na usnama: Je li moguće da je to Divac, jedan od najomraženijih sprskih sportaša?

>> Divac za Novu TV: Tamo je jedino jugoslavenskoj zastavi bilo mjesto!

>> Stojko Vranković o filmu 'Nekoć braća': Ne znam od kuda Divcu da su me zvali

>> VIDEO Rađa: Prijateljstvo je urušilo nešto što je bilo van naše kontrole

Slično je ovog tjedna bilo i na ZagrebDoxu gdje je hrvatsku premijeru doživio spomenuti film o prekinutom i nikad obnovljenom prijateljstvu Dražena Petrovića i Vlade Divca. Divčev izraz lica i govor tijela odali su nelagodu, nesigurnost, a opet s druge strane bio je sretan i spokojan što je nakon punih 20 godina doživio svojevrsno iskupljenje.

Iako vidno umoran puna tri sata bez stanke dao je oko 20 intervjua jedan na jedan (u prilogu je i intervju za IN magazin). Nikoga nije odbio i sa svakim novim intervjuom postajao je sve opušteniji. A kada mu se u predvorju Muliplexa Kaptol pridružio dobri prijatelj Dino Rađa – osjećao se još sigurnije i opuštenije...

Uz Dina i Tonija sam odrastao u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj reprezentaciji, s njima sam cijelo ovo vrijeme imao korektan odnos

Nakon što je uživo dao intervju za Novu TV, gdje je po tko zna koji puta ponovio priču o zastavi i 'kako bi opet napravio isto' (iako smo možda očekivali odgovor tipa: žao mi je, bio sam mlad, to mi nije trebalo i sl...), za GOL.hr odgovorio je na još nekoliko pitanja vezanih uz njegovu karijeru.

Za početak nas je zanimalo kako je od 1992. pa do kraja domovinskog rata održavao kontakt s Dinom Rađom (Boston) i Tonijem Kukočem (Chicago), igračima s kojima je ista generacija i s kojima se u NBA-u često susretao. Naime, Kukoč iz mladih dana u filmu je jasno rekao 'kako su mu prijatelji poručili da se drži što dalje od Divca jer bi mogao imati problema'. To se itekako moglo vidjeli prilikom njihovih međusobnih utakmica u NBA-u...

"S Dinom i Tonijem sam puno bliži nego s Draženom", otkrio je Divac na početku razgovora tezu koja se posljednjih dana provlači kroz medije kako je prijateljstvo Dražena i Divca na jedan način 'isforsirano' od strane Amerikanaca kako bi film bio nabijen emocijama.

"S pokojnim Draženom sam u razdoblju od 1989. do negdje 1991. bio bliži jer smo otišli u NBA u isto vrijeme i bili smo jedan drugom podrška. Uz Dina i Tonija sam odrastao u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj reprezentaciji, s njima sam cijelo ovo vrijeme imao korektan odnos", objasnio je Divac.

Danas možemo o svemu govoriti otvoreno i drago mi je da je došlo vrijeme da ljudi mogu čuti. Znate, prije 10, 15 godina malo bi vas ljudi čulo ono što pričate

Nije bilo potrebe postavljati pitanje jesu li se u to ratno vrijeme uspijevali vidjeti, otići koji puta na ručak i pokušati po tko zna koji puta porazgovarati o svemu – pa i o ratu. Uostalom poznato je kako su Dino Rađa i Vlade Divac najbolji prijatelji iz te reprezentacije, četiri godine stariji Dražen im je svima bio zvijezda vodilja, vođa, uzor i ništa više od toga..

"Tada sam dobro znao razloge zbog čega Dino, Toni i ja nemamo kontakt kakav smo nekada imali i mogao sam pronaći razumijevanja za to. Što se tiče Dražena mene je to što smo se izbjegavali pogodilo iz razloga jer nije bilo potrebe za to", pokušao je objasniti Divac koji očito ne želi prihvatiti prave razloge, a znaju ih jako dobro pokojni Dražen, zatim Draženov blizak prijatelj Stojko Vranković (kojeg 'slučajno' nema u filmu) te naravno Divac...

"Danas možemo o svemu govoriti otvoreno i drago mi je da je došlo vrijeme da ljudi mogu čuti. Znate, prije 10, 15 godina malo bi vas ljudi čulo ono što pričate."

SVI MOJI USPJESI ĆOSIĆEVA SU ZASLUGA

Zanimljivo je bilo slušati Divca kada govori o pokojnom Kreši Ćosiću, košarkaškom vizionaru koji je u 212 cm visokom i mršavom mladiću iz Prijepolja vidio svog nasljednika. Ćosiću se nije bilo teško često potegnuti automobilom iz Zadra do Kraljeva, gdje je Divac tada igrao za Slogu, kako bi s njime radio. Što god netko rekao Divac je kao spužva upijao sve što mu je Ćosić pokazao. Uostalom oba su kao centri viši od 211 cm vodili loptu kao bekovi, imali mekanu ruku i nevjerojatan osjećaj za asistenciju.

"Bilo je veliko zadovoljstvo raditi s Krešom, bio sam 16-godišnjak i sama pojava Kreše Ćosića za mene je bila frapantna. Da dođe iz Zadra u Kraljevo, da mjesečno dođe kod mene na tjedan dana kako bi individualno radio sa mnom to je bila velika pomoć za mene i to mi je na neki način pomoglo da se razvijem u dobrog košarkaša. Svi rezultati koje sam kasnije ostvario njegova su zasluga.

Meni je ta situacija s Elzom bila simpatična. Bilo mi je smiješno bez obzira što sam dobio udarac tobom po glavi

Ubacio me u a reprezentaciju sa 17 godina (1985. u kvalifikacijama) i neke moje sitnice iz igre koje sam radio tijekom karijere dosta podsjećaju na Krešu", iskreno je priznao danas 43-godišnji Divac koji kaže da u svojoj karijeri – koja je bila kao iz bajke jer je od malenog Prijepolja brzo stigao do Hollywooda – ništa ne bi mijenjao.

Bilo je razgovora i o američkim Dream Teamovima protiv kojih reprezentacija bivše države nikada nije imala prilike igrati, a za GOL.hr Divac je kao najbolje NBA igrače svih vremena s kojima je igrao izabrao Magica Johnsona, Michaela Jordana i Kobe Bryanta, a od srca se nasmijao kada smo ga podsjetili na 'maleni incident' – kojem je novinar GOL-hr-a uživo svjedočio - koji je imao s legendarnom navijačicom Cibone Elzom koja ga je za njegovog posljednjeg susreta s Partizanom 1989. u tadašnjoj Ciboninoj dvorani opalila po glavi torbom uz povike: četnik, četnik! Već tada je bilo jasno da se sve raspada...

"Te 1989. nije se još počela raspadati Jugoslavija kao što vi kažete, nakon te sezone sam dobio ovacije zagrebačke publike ne Eurobasketu u Zagrebu", prisjetio se Divac – koji do zadnjeg trena nije želio prihvatiti raspad bivše države - dodavši:

"Meni je ta situacija s Elzom bila simpatična jer je ona velika navijačica Cibone i svih zagrebačkih klubova. Bilo mi je smiješno bez obzira što sam dobio udarac 'taškom' po glavi dok sam se saginjao po loptu. Čujem da Elza još uvijek žestoko navija, tako i treba i ovim putem je pozdravljam".