Ljeto 1993. godine zauvijek mi je ostalo u pamćenju iz nekoliko razloga. Te godine napustio nas je Dražen Petrović, koji je utjecao na brojne generacije i djecu koja su se počela baviti košarkom, među ostalom i na mene.

U to vrijeme Chicago Bullsi već su imali iza sebe tri uzastopna naslova, a Michael Jordan bio je globalna zvijezda koju su gotovo svi voljeli. Iako je bio težak suigrač s nemalim brojem provokacija, ali bio je veličanstven na terenu i ostalo nije bilo toliko važno.

Iste godine svijet košarke ostao je i bez Jordana, ali tada još nismo znali je li privremeno, hoće li se ikad više vratiti i može li ponoviti uspjeh koji je ostavio iza sebe. Kasnije se ispostavilo da je smrt njegovog oca tri mjeseca ranije utjecala na tu odluku.

Kako sam oduvijek bio filmofil, te godine na mene je jak utisak ostavilo pravo filmsko remek-djelo. Drama redatelja, producenta i scenarista Jima Sheridana ''U ime oca'', koja se dobrim dijelom temelji na istinitoj priči o četvero krivo optuženih ljudi za IRA-in napad na pub u Guildfordu. Ako kojim slučajem niste gledali ili je prošlo već dosta godina, top preporuka za ovaj period karantene.

No, iste godine na snimanju jednog filma dogodila se kemija koja će promijeniti kartu NBA-a i stvoriti jedan od najuzbudljivijih tandema 90-ih godina, košarkaše 21. stoljeća, kako su ih nazivali. Riječ je o Blue Chipsu s Nickom Nolteom u glavnoj ulozi, u kojem je ulogu dobio i Shaquille O'Neal, koji je tada već bio popularan i dominantan na terenu. Ali nitko nije očekivao da će Shaq ostati impresioniran čuvenim Pennyjem Hardawayjom. Taman prije drafta.

Ključni potez Johna Gabriela

U to vrijeme navijači Orlanda sanjali su o nezaustavljivom dvojicu pod košem. Igračima koji će u eri niskog posta raditi probleme svima. Naime, Magic je neviđenom srećom na lutriji drugu godinu zaredom imao pravo prvog izbora, a gotovo svi stručnjaci bili su složni da je neprikosnoveni broj jedan Chris Webber.

Međutim, O'Neal nije bio tog razmišljanja. Dapače, čelnicima Orlanda poručio je kako želi igrati s Hardawayom i nikim drugim. Uvidio je gorostasi centar koje su prednosti zajedničkog igranja s 201 centimetar visokim playmakerom, koji je od prvog trenutka s loptom u rukama zračio autoritetom te imao sjajan pregled igre. Bio je dovoljno mudar da prepozna koliko će on postati moćnije oružje.

Iako je O'Neal radio pritisak na upravu Magica, u draft noći nikome nije bilo potpuno jasno što će se dogoditi. Nitko u Orlandu nije bio siguran što činiti sve dok potpredsjednik košarkaških operacija i direktor kadrovskog osoblja John Gabriel nije odlučio još jednom izbliza, iza zatvorenih vrata, pogledati Pennyja.

Hardaway je navodno oduševio sve prisutne svojom brzinom, učinkovitošću i mentalitetom vođe. Štoviše, bio bolji nego što se Gabriel nadao, imao je skok-šut za tri poena, izvrstan ball-handling, osjećaj za dodavanje i šesto čulo za svoje suigrače i gdje se oni točno nalaze na terenu. Iako ga se uspoređivalo s Magicom, njegov šut s distance i snažni prodori koji su često završavali zakucavanjem činili su ga jedinstvenim.

Srećom po Orlando i Shaqa, Gabriel je prelomio i iznenadio NBA svijet razmjenom Chrisa Webbera za pristojnog i pomalo povučenog playmakera sa sveučilišta Memphis State.

Stigao je Penny

Da, Penny je stigao, a moja soba postala je bogatija za treći poster na zidu. Pored dva velikana s početka priče Hardaway je stigao kao melem za ranu. Iduće dvije godine pratio sam Orlando kao nikad prije ni poslije. Kao da sam uzeo prekomjernu dozu adrenalina. Činjenica je da se otežano disalo za vrijeme dok je Penny imao loptu u rukama.

Ni 27 godina kasnije nisam siguran je li netko ostavio takav dojam na mene. Vjerojatno i zato što sam se aktivno bavio košarkom, a pojedine igrače doživljavao kao bogove. A Penny je definitivno bio prvi među njima. To ne znači kako danas smatram da je bio najbolji igrač, ali svakako jedan od onih za koje bih platio kartu ne pitajući za cijenu.

Mogao bih vam sad tu nabrajati brojke, postignuća i nagrade, ali to ionako već znate ili možete vrlo brzo saznati. Ono što je važno istaknuti de je vrlo brzo dobio etiketu najbliže verzije Magica Johnsona i potencijalnog nasljednika Jordana. U prilog tome ide i kasnija izjava O'Neala da su Penny i on bili ''Kobe i Shaq prije Kobea i Shaqa''.

Hardaway je mogao je pokrivati pozicije od jedan do tri, a posebno je bio opasan u kontranapadu, ali ono što ga je od početka činilo posebnim je autoritet s kojim je igrao. Doduše, znao je povremeno daviti loptu i imati lošu selekciju šuta, iako je znao sam sebi kreirati šut i uspješno napadati reket unatoč tome što je liga tada bila čvrsta, puna opakih defenzivaca i igrača pored kojih nije bilo lako prolaziti.

''Odabir najbolje akcije Pennyja Hardawaya je poput biranja koja je zvijezda na nebu najsjajnija. Ima ih toliko, jednostavno ne može izabrati jednu'', rekao je njegov sveučilišni trener Larry Finch.

Hardaway je bio posebno vezan za baku Louise, koja je brinula o njemu od njegovog rođenja. Živjeli su zajedno niti godinu dana poslije njegovog rođenja u jednoj sobi, jer majka se udala i otišla svojim putem. Oca je upoznao tek sa šest godina, ali baka mu nije dozvolila da se brine o njemu.

Uzimali su ga za glupana, ali kasnije su mu se divili

Kad su telefoni počeli zvoniti jer su svi htjeli Pennyja na svom sveučilištu, on je ostao vjeran baki i nije ju napustio unatoč upornom pritisku Arkansasa. Odlučio se za susjedni Memphis State, ali onda se pojavio problem.

''Ljudi su me uzimali za glupana. Za tipa koji nije u stanju voditi razgovor. Smatrali su me nesposobnim za bilo kakav intelektualni napor'', izjavio je tom prilikom Penny nakon što mu ruže nisu cvjetale.

Preživio je i to i incident kad je upucan u nožni zglob, kao i gromoglasne zvižduke prilikom prve utakmice u dresu Orlanda, jer su mnogi smatrali da je na njegovom mjestu trebao biti Chris Webber. Nije mu odmah vjerovao ni tadašnji trener Brian Hill, ali Penny kao da je znao da će njegovo vrijeme doći.

Nije dugo trebalo čekati na preuzimanje glavne uloge uz O'Neala, dok je u drugoj sezoni iz Chicago Bullsa stigao Horace Grant i Magic je konačno imao potencijal za velike stvari. Stiglo je i finale protiv Houston Rocketsa u kojem je Orlando doživio ''metlu''. No, stvari bi vjerojatno drukčije izgledale da Nick Anderson u završnici prve utakmice nije promašio četiri uzastopna slobodna bacanja kod tri razlike za Magic.

Nažalost, ono što se tada naizgled činilo kao početak nečeg posebnog, ispalo je i posljednje veliko poglavlje tog Orlanda. Magic je još jednu sezonu bio relevantan u borbi za vrh Istoka, ali i teško stradao u finalu konferencije od Bullsa s povratnikom Jordanom. Nakon toga se dogodio nesretni odlazak O'Neala, a na Pennyja kao da je netko bacio kletvu i zabranio mu da postane predviđani košarkaš 21. stoljeća s početka priče.

Šteta, jer stvarno je bila privilegija uživati u njegovim majstorijama. Čak i kad se 1997. pojavio u playoff seriji protiv Miamija na poziciji beka šutera, stavivši Heatu redom 42, 41 i 31 poen, premda se s druge strane igrala vrlo ozbiljna obrana. Kasnije se skrasio u sunčanoj Arizoni, ali sunce više nikad nije sjalo iznad Hardawaya kao tih zlatnih godina na Floridi.