Košarka
SPORTOVI
Košarka
Plasman na SP da, zavaravanje ne

Od zauzimanja ''stava'' do panike: Hrvatska ni danas nema viziju

Pred hrvatskom košarkaškom reprezentacijom dvije su vrlo važne utakmice u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Ivica Skelin, Dino Rađa i Stojko Vranković nakon prve dvije kvalifikacijske utakmice posuli su se pepelom. Iako su tvrdili da neće zvati starije igrače nauštrb rezultata, sve je palo u vodu onog momenta kad se shvatilo da Hrvatskoj opasno visi plasman na Svjetsko prvenstvo. I sve što je Skelin tvrdio na presici nakon poraza od Italije pogazio je već kod sljedećeg okupljanja. Iz tog kuta jasno je kako takav čovjek nema kapacitete, a što je još važnije ni autoritet da bi obavljao funkciju izbornika.

I dok o toj odluci možemo govoriti kao glasu razuma, što u hrvatskom sportu nije čest slučaj, jednako tako možemo raspravljati o njihovoj kompetentnosti za funkcije koje obavljaju, jer ako ni mjesecima nakon Eurobasketa ne postoji jasna vizija, to je puno veći problem od samog popisa igrača.

Vizija koje nema

Stvar je samo dodatno pogoršala izjava čelnih ljudi Saveza da Skelin ima povjerenje za iduće dvije utakmice, a nakon toga ćemo vidjeti. Toliko o kontinuitetu rada i ozbiljnosti struke. Moramo spomenuti da ti isti ljudi, koji se zalažu ili su se barem zalagali za mlade hrvatske igrače, u matičnom klubu prednost daju Amerikancu ispred dva domaća dečka bez da imaju ikakvih izgleda ostvariti ozbiljan rezultat u bilo kojem natjecanju u kojem sudjeluju.

Slažemo se s time da Hrvatska treba težiti plasmanu na Svjetsko prvenstvo, da mladih igrača osim Luke Šamanića praktično nema i da ne postoji baza ozbiljnih igrača koji će danas-sutra moći pomoći reprezentaciji, jer tako objašnjavamo očajne pozive veteranima koji su se oprostili od reprezentacije ili su to kanili učiniti.

Tužno je ako hrvatska košarka ovisi o 33-godišnjem Luki Žoriću i 35-godišnjem Marku Popoviću. Da se razumijemo, nemamo ništa protiv tih igrača i svaka im čast što su se odazvali pomoći. Ali pomoći, ne spasiti.

No kad-tad će doći na red pitanje tko će igrati nakon njih? I tko će to u hrvatskoj reprezentaciji prevoditi loptu? Goran Filipović kojega je aktualni izbornik gurnuo u drugi plan u Splitu, Mavra za kojeg u Ciboni nije bilo strpljenja ili pak Uljarević s kojim treba raditi? Ne shvatimo li da bez strpljenja i rada nema ni budućnosti, nećemo se pomaknuti s ove točke. Štoviše, bit će samo gore. I nije da prvi put pišemo o tim stvarima.

Ni plasman na SP neće dugoročno spasiti hrvatsku košarku ako se ne zasukaju rukavi i naprave radikalni rezovi. Nažalost, po tom pitanju nema ozbiljnijih pomaka i opet se više redova i napisa troši na talentiranu generaciju u NBA-u, kao da svi zaboravljaju da su se ti momci tamo našli ponajviše zahvaljujući svom talentu, a ne radu struke. I četiri od njih šest još uvijek uče kako se igra ozbiljna seniorska košarka.

Pa da i svi postanu igrači, što ćemo s ostalim? Ili ćemo se natjecati u tome tko će sasuti originalnije osude prema onima koji se neće odazvati, pritom zanemarujući razloge koji su doveli do toga.

Očajni vapaj pred Rumunjsku i Nizozemsku

Govorimo o talentima u NBA-u, a istovremeno je panika pred utakmice s Rumunjskom i Nizozemskom. Rumunjskom i Nizozemskom?! Danas svi igraju košarku, reći će neki. Istina, ali danas i Hrvatska može izgubiti od svakoga. A to, gospodo, nije napredak nego kontinuirano i dugogodišnje propadanje koje tek čekaju teški dani. Jer dok većina ulaže i nešto stvara, Hrvatska živi od čistog talenta i na njemu gradi priču kako se nešto radi.

Koji su to mladi treneri koji su dobili priliku u Hrvatskoj? Čast iznimkama, ali ljudi bježe van glavom bez obzira, jer ovdje ne postoji konsenzus, normalan razgovor više strana za boljitak svih koji se time bave. Ovdje postoje osude i međusobna optuživanja, slučajevi na sudu i popularni moto ''zabij nož u leđa'' radi osobnog interesa. Nije to samo problem košarke, nego kompletnog hrvatskog sporta. Sporta koji se ne pomiče s mrtve točke.

U takvom ozračju, ali malo zamaskirano od određenih medija i košarkaških djelatnika, dočekujemo sudbonosnu utakmicu s Rumunjskom. Utakmicu koja je postala biti ili ne biti. I ako Hrvatska pobijedi u obje utakmice, ostat će u utrci za Svjetsko prvenstvo. OK, natjecanje na kojem moramo biti prvenstveno zbog Šarića i Bogdanovića.

No pita li se netko gdje ćemo biti nakon Bogdanovića. I što je s košarkaškim sredinama koje ne mogu više proizvesti igrača za Euroligu? Može Cedevita, ali za druge reprezentacije, što je njezino legitimno pravo jer jedina ima rezultatski imperativ u koji ulaže vlastita sredstva.

Mogli bi ovdje i o rasporedu te ustroju hrvatskog prvenstva za koji bi voljeli čuti neko logično objašnjenje i kome je to od koristi. Ali da ne bismo otišli previše daleko, vratit ćemo se na reprezentaciju. Nemojte nam zamjeriti što još uvijek nismo došli do popisa igrača, ali puno je gorčine i razočaranja kad se priča o hrvatskoj reprezentaciji.

Plasman na Svjetsko prvenstvo da, zavaravanje ne

Roster s kojim će Hrvatska krenuti u prvu fazu odlučujućih dvoboja za Svjetsko prvenstvo kvalitetom je definitivno bolji nego onaj prethodni. Međutim, ni on ne garantira sigurne bodove.

Popović, Stipčević i Katić su otpali za prvu utakmicu zbog ozljeda, Simona Efes nije pustio, a neki su se ponovno ispričali. Nakon dugo vremena dres će navući Hrvoje Perić, jedan od onih kojega se najviše zazivalo nakon prve dvije utakmice. U njemu i Žoriću Hrvatska je dobila kvalitetu više pod košem, dok najviše veseli povratak Luke Babića.

Na popisu su se još našli šuter Fran Pilepić, član reprezentacije na Eurobasketu Ivan Buva, bivši reprezentativac Ante Delaš i već spomenuti Uljarević, koji je upao prvenstveno zbog velikog broja ozljeda na njegovoj poziciji. Iako bi voljeli da je tu zbog nekih drugih razloga. Od prošlog okupljanja svoj status su zadržali Šakić, Krušlin, Planinić, Bilan i Mavra.

Taj skup igrača trebao bi biti dovoljan da se upišu dvije pobjede ili se polako možemo početi spremati za dugogodišnji zimski san, tamo negdje sve do 2021. Zato je bilo važno okupiti sve moguće snage, samo ne znamo zašto onda nije bilo važno prije par mjeseci. Barem bi bili uigraniji. I zbog toga smo bili kritični u uvodu ovog teksta, jer tako onda i novinari mogu voditi reprezentaciju. Uostalom, zbog njihovog pritiska je i došlo do popuštanja od strane čelnika HKS-a.

Mišljenja smo da bi svaka ozbiljna organizacija trebala imati viziju, a ljudi koji ju vode jasan stav i potrebno vrijeme kako bi realizirali svoje ideje. Trenutno od toga nismo vidjeli ništa. Ako to znači da se odustalo od nekih stvari samo da se Hrvatska pojavi na SP-u, u redu. Ali lutanja više ne smije biti, makar se ne sjećamo kada se nije lutalo.

Hrvatska košarka neće biti spašena samo plasmanom na još jedno veliko natjecanje. Od toga se ne živi, nego zavarava da će se nešto promijeniti. A neće, pogotovo ne samo od sebe i s ljudima koji nemaju snage lupiti šakom o stol.

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi
DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati
divider

Još vijesti
divider