Hrvatska košarka doživjela je prizemljenje koje se naziralo već neko vrijeme. I nije se dogodilo slučajno niti je puno drugih krivaca. Da, FIBA je napravila ogromnu glupost sustavom kvalifikacija koje nemaju smisla i koje sigurno ne doprinose popularizaciji košarke. Pogotovo one europske, a to je problem s kojim se ona treba pozabaviti.

Osnovna stvar na kojoj je Hrvatska podbacila

Do tada Hrvatska nema drugog izbora nego, kao i svi ostali, igrati po zadanim pravilima. Pozabaviti se onim što je u njenoj domeni. A razvoj i stvaranje igrača svakako jesu. To je osnovna stvar na kojoj je Hrvatska podbacila i gdje je potpuno razgolićena. Samo se sad nema više iza čega skrivati. No o tome sam već pisao. Nije to od jučer ili od prije par godina, to je sustavno zapostavljanje najvažnijeg segmenta za opstojnost jednog sporta.

Zbog toga danas hrvatskoj košarci prijeti mrak. Radi dugogodišnjeg nerada nestao je srednji rang igrača i uopće kvaliteta koja može participirati u ozbiljnim europskim natjecanjima. Jedina pozitivna stvar u svemu je što još uvijek postoji talent. Ali nemojmo se zavaravati, hrvatski igrači u NBA-u nisu plod nikakvog sustava, već činjenice da su iznimno nadareni da ih je bilo teško upropastiti. I još uvijek mnogi od njih traže svoje mjesto.

Nažalost, u Hrvatskoj i dalje postoje ljudi čije je poimanje košarke negdje u 80-ima. I dobar dio njih koji živi od mitomanije pozivajući se svaki put na Dražena Petrovića. Dokle god ne okrenemo tu stranicu i prestanemo uspoređivati različite periode te se pozivati na postulate koji su danas neprimjenjivi, nećemo se previše ni pomaknuti s mrtve točke.

Promjenila se paradigma košarke

Za početak nam treba zaokret u načinu razmišljanja. Danas je puno manje slobodnog vremena, drugačiji je sistem treninga, igra se puno više utakmica i promijenila se paradigma košarke kao sporta. Ukoliko želimo opstati u tom svijetu, moramo početi razmišljati o tome što se danas traži, a ne se konstantno vrtjeti u krug i udarati glavom u zid.

Trebamo se okrenuti onim najmlađima i ozbiljno se zapitati ima li još vremena da nešto popravimo i koje su to stvari potrebne da se nešto promijeni. Počevši od razvoja struke u koju treba ulagati, stvaranja baze klinaca, kvalitetne selekcije koja neće ovisiti o debljini džepa njihovih roditelja i prelasku igrača iz juniorske u seniorsku košarku s jasnom vizijom kakve igrače želimo proizvoditi.

Pitamo se već godinama zašto nemamo playmakera. Pa što smo poduzeli po tom pitanju? S kojim smo to igračima radili? Kojim smo to igračima dali vremena da sazriju i pokazali im da vjerujemo u njih? Ako ćemo uzeti samo ove kvalifikacije, kroz širi popis Hrvatske prodefilirala su ukupno čak 52 igrača. Kad se podvuče crta, ni jednog nismo izbacili u ovim kvalifikacijama, a da za njega odgovorno možemo tvrditi da je dugoročno igrač za reprezentaciju.

To je samo uzorak od zadnje dvije godine unutar kojih nismo postavili ni jasan sustav igre ni odabrali struku na koju računamo na dulje staze. Kao da ne shvaćamo kako je kontinuitet rada jedna od primarnih stavki za napredak. Stalno se priča o smjeru, a Savez ni do posljednjeg ''prozora'' ovih kvalifikacija nije pokazao kojim smjerom želi ići. I sad bi ponovno trebali sjesti i odrediti smjer.

Puno eksperimentiranja, malo ideja

Jedino u čemu je Hrvatska dobra je eksperimentiranje, a to je zadnje što bi trebalo raditi u ovakvoj situaciji, eksperimentirati i pronalazi krivce u drugima. Naravno da problemi nisu ovdje od jučer, ali za ovaj ciklus ne može biti kriv netko tko u njemu nije ni sudjelovao. Nisu se treneri birali sami i nisu igrači krivi što nemaju kvalitetu da iznesu teret koji se pred njih stavio. Tu mislim na vrijeđanje i prozivanje pojedinaca, jer najlakše je sad uprijeti prstom i napadati onog koji leži na podu.

Zadnjih dana društvenim mrežama kruže videa hrvatskih košarkaša kako promašuju zicere i gdje se ljudi sprdaju na njihov račun. Međutim, oni su najmanje krivi za stanje u kojem se našla kompletna košarka. Nažalost, našli su se u nezahvalnoj poziciji kad je teško uopće izbjeći kritiku. A kad se na to nadovežu komične situacije, kao što se i dogodilo, stvari postaju tim gore.

Igrači su svakako zaslužili kritiku, ali nisu zaslužili vrijeđanje i omalovažavanje što su se uopće pojavili na okupljanju reprezentacije. Nakon rujanskog ''prozora'', osobno nisam ni očekivao da Hrvatska izvede kakvo čudo i plasira se u Kinu. Za mene bi to bilo iznenađenje. K tome, ovo nije najbolje što Hrvatska ima izvan NBA-a. Niti su u ovim kvalifikacijama uvijek pozivani najbolji igrači. Zašto je tome tako, na to trebaju odgovoriti izbornik i vrhuška Saveza.

Gorući problem o kojem se ne priča

No ovdje dolazimo do jednog drugog gorućeg problema hrvatske košarke, a koji se već godinama gura pod tepih. Radi se o međuljudskim odnosima te iskrenoj i otvorenoj komunikaciji između glavnih aktera. Ali, to je nešto što se proteže već par desetljeća, a to je sad teško ispravljati. Neke je i nemoguće popraviti, stvari su jednostavno otišle predaleko. Najbolje rješenje bilo bi okrenuti se neopterećenim ljudima. Postaviti nove temelje i ne odustajati od toga.

Tu se ponovno mogu vratiti na priču o klincima koji tek trebaju doći. I mladim trenerima koji nisu u određenim klanovima, ali kako kad u hrvatskom društvu stvari funkcioniraju po pitanju klanova i podjela i kad najviše smetaju oni koji nisu poslušnici i koji žele promjene. Pa onda taj koji razmišlja svojom glavom uzme kofer i ode van iz ove zemlje. A ostanu oni koji preživljavaju od statusa quo. Dok se sustav kompletno ne uruši.

Da se razumijemo, nisu svi takvi i sigurno u košarci ima ljudi koji imaju dobre namjere, ali su u potlačenom ili podređenom položaju tako da nemaju puno izbora. Dokle god se ne počnu raditi promjene u samoj srži sustava, u radu klubova koji za cilj trebaju imati proizvodnju igrača (a ne preživljavanje iz sezone u sezonu), u hrvatskoj ligi gdje će postojati jasni prioriteti i tek onda reprezentacija s vizijom, neće se puno toga ni promijeniti.