Košarka
SPORTOVI
Košarka
Razgolićeni

Deset godina prekasno i zato boli još više

Razočaravajući nastupi košarkaša otvorili su mnoga pitanja, ali prestala je igra skrivača.

Hrvatska košarkaška reprezentacija (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL) (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Tužna nedjelja u Domu Dražena Petrovića. S jedne strane pljesak cijele dvorane u spomen na neponovljivog Krešimira Ćosića, a s druge jalova reprezentacija Hrvatske koja je upisala i drugi poraz u kvalifikacijama za SP 2019. Dvije slike koje kao da nemaju veze jedna s drugom. Velikan koji je živio ispred svog vremena i Hrvatska koja strepi od košarkaških liliputanaca. Nažalost, s razlogom.

Neka od najčešćih pitanja koja su se te večeri mogla čuti u dvorani bila su: Je li ovo najbolje što Hrvatska ima izvan NBA-a? Što ovaj radi tu? Jesu li ovo pravi igrači s kojima se trebalo ući u bitku za Kinu? I je li ovo uopće ispravan put?

Hrvatska puno bolje od ovog nema

Pitanja je mnogo, a problema još više. No, činjenica je da Hrvatska puno bolje od ovog nema. O izbornikovoj selekciji igrača dalo bi se raspravljati. Uostalom, to je najvrućija tema zadnjih dana, a većina smatra kako se HKS i Skelin nisu smjeli zahvaliti nekim starijim igračima smatrajući kako bi bili od pomoći u ovim kvalifikacijama. Ako ništa drugo, barem bi dobili Nizozemsku i krucijalne dvoboje u veljači.

Istina, bolno je gledati kako hrvatska košarka tone sve dublje. Ali možda je to u ovom trenutku najbolje. Dotaknuti dno pa onda krenuti od nule. Rađa je čvrsto stao iz Skelina, koji samo provodi politiku Saveza. A politika Saveza je da se više ne zovu stariji igrači i da se negdje treba podvući crta. Koliko god se to nekome činilo suludo. Vjerujte, i ovom novinaru je na prvu. No, treba malo zagrebati dublje ispod površine.

U kritikama prema HKS-u najviše su se za primjer uzimale druge renomirane reprezentacije koje su se oslonile na veterane i došle do vrijednih bodova. Tu mislimo na elitu europske košarke poput Španjolske, Srbije, Litve i drugih. Međutim, postoji jedna velika razlika između njih i Hrvatske. Oni imaju košarku, a mi nemamo. Oni imaju B pa čak i C selekciju, a Hrvatska ne može složiti ni poštenu B reprezentaciju. I još nešto, nitko od njih nije udario u zid.

Hrvatska je u posljednje 22 godine dobila samo jednu utakmicu u nokaut fazi na velikom natjecanju. I to protiv slabašne Ukrajine. Ponajveće pobjede datiraju s dva kvalifikacijska turnira za Olimpijske igre. Da ne spominjemo kako se prošlo na zadnja dva Eurobasketa. I možemo li to nazvati uspjehom? Da, ako nas zadovoljava sušti plasman, kao što se i traži od Skelina i HKS-a u ovim kvalifikacijama. I gdje nas je to dovelo? Izuzev Slovenije, koje ste to natjecanje bili ponosni na hrvatske košarkaše? OK, u Riju je bila pozitivna priča, ali znamo kako je to sve skupa završilo.

Deset godina prekasno

Štoviše, koje je to igrače Hrvatska proizvela u tom periodu da danas ne bi strahovala od jedne Nizozemske? Niti jednog osim Bogdanovića i Šarića. Na stranu naši drugi NBA-a igrači, većina njih još nema ni jednu ozbiljnu sezonu iza sebe. I što sad? Zvati po stoti put Ukića, Žorića, Tomasa ili Popovića. Da bi se opet zavaravali na SP-u kako možemo nešto napraviti? Pa nije slučajno da više od 20 godina nema rezultata.

Ovo što se sad dogodilo hrvatskoj košarci nije prerano okrenut novi list, nego deset godina prekasno napravljena ikakva promjena. Možda tajming nije dobar, jer na kocki su dva velika natjecanja. Možda ni ljudi koji su krenuli u to nemaju dovoljno snage ni znanja da to ostvare. Ali jednom se mora krenuti iz početka. Ni Rađa ni Skelin nisu doveli hrvatsku košarku tu gdje jest danas. Odgovornost bi trebali snositi bivši čelnici HKS-a iza kojih stoji jedno veliko – ništa.

Slažemo se da treba postojati cilj. Ako to već nije rezultat, onda bi trebala biti perspektiva. No, nema ni perspektive, prosjek godina ove skupine igrača veći je od 27 i teško da bi netko od njih našao mjesto među 12 za SP. Što ako Bogdanović bude igrao još samo jedno natjecanje za Hrvatsku? Jer ako se ne ostvari plasman u Kinu, neće ni na OI u Tokio, a to znači prije Eurobasketa 2021. nema ničega. ''Babo'' će tada imati 33 godine.

Legitimno se pitati smije li Hrvatska sebi dopustiti da pune četiri godine nema reprezentativne akcije. Ali što je to Hrvatska dosad postigla u najjačem sastavom? Osim što proširuje listu bolnih poraza. Zar mislite da će biti nešto drugačije ako ništa ne promijenimo?

Poput mađarske ''lake konjice''

Nažalost, ovaj potez HKS-a kompletno je razgolitio hrvatsku košarku i pokazao pravo stanje stvari. Nema sustava, nema mladih igrača, nema jasne vizije domaće košarke i na koncu, nema baš previše ozbiljnih igrača. Hrvatska je u sezoni 2001./02. Imala čak 44 igrača u Euroligi. Dobro ste pročitali, 44! Doduše, imala je i dva kluba u Euroligi, Cibonu i Zadar.

Danas je ta brojka svedena na četiri igrača od kojih su dvojica prekrižena, a dvojica bliže mirovini nego najboljim igračkim godinama. I nema ni jednog kluba u Euroligi. Reprezentacije s kojima se volimo uspoređivati tu su miljama ispred nas. I što bi onda htjeli? Medalju? Malo sutra. Dokle god nećemo poštovati sustav, neće biti ni rezultata. Ne sjećamo se da je netko bio nagrađen za nerad.

I tu dolazimo na početak priče. Realnost je da se godinama prikrivalo iza ''uspjeha'' A reprezentacije i mlađih kategorija. Poznato? Sad kad je spušten zastor i nema se iza čega skrivati, najlakše je sasuti paljbu po nekome drugom. Kao da ništa nismo naučili iz prošlosti, kao da zaboravljamo da se svi koji imaju nekakve veze s košarkom trebaju ujediniti i zajedno nešto početi stvarati. Hrvatska košarka je u ovom trenutku poput mađarske ''lake konjice'', nekad je nešto značila.

Ove dvije utakmice najbolji su pokazatelj toga. I možda nije loše da se sve to dogodilo. Možda se nešto promijeni, možda se krene nekim novim putem i možda za desetak godina budemo pričali u jednom drugačijem kontekstu. Ne kažemo da je ovo nužno dobar izbor, ali nije ni konstantno vraćanje na staro. Svima nam je to teško gledati, ali što prije progledamo, prije ćemo i naučiti rasti.

Nastavi čitati

Nastavi čitati