Od 1995. Hrvatska nije otvorila jedno veliko natjecanje s tri uzastopne pobjede. Istina, niti je imala dva lakša protivnika na otvaranju poput Mađarske i Rumunjske. Iako Mađarima treba odati priznanje za ono što igraju u Cluju. No, momčad se diže u formi što je pokazalo i sjajno otvaranje protiv Crne Gore, a isto tako veseli što se pokazao karakter u završnici utakmice.
Tri vijesti o kojima se priča
S takvim ulaskom brzo se razbila i bilo kakva nervoza, ako je ovaj put uopće i postojala. Niti kad se Crna Gora približila, nismo imali dojam kako će hrvatski igrači pokleknuti. Zadnja dva crnogorska napada vrhunski su obranjena, no bilo je pogrešaka na kojima treba raditi. Ispravljati što je više detalja kako bi se podigao nivo igre.
Hrvatska se polako diže
Bilo je lijepo vidjeti kako se kontrolira desetak razlike protiv puno boljeg protivnika nego što je to bio slučaj u prva dva dana. Naravno, daleko od toga da je sve bilo idealno. Problemi s pickom Ricea i njegovi prečesti i lagani proboji kroz sredinu nešto su na što se treba obratiti pažnja. Ovaj put Ukić i Popović imali su puno poteškoća u obrani. Za osminu finala to treba dovesti u red.
Nakon sporog i nervoznog starta, činjenica je da se Hrvatska polako diže u igri. Ako će to biti slučaj do kraja prvenstva, odmah potpisujemo da to mogu prakticirati i ubuduće. Bolje nego da oduševljavaju pa posrnu kad je najvažnije. Upravo se ta nokaut-faza ističe kao jedino mjerilo i to je ispravan stav. Ionako se više nitko neće sjećati grupne faze.
I zato test protiv Španjolske nije mogao doći u boljem trenutku. Realno, ne treba se strepiti sve do 10. rujna i Istanbula. Bez obzira na to što drugo mjesto još teoretski nije osigurano, jer Česima igra luda kombinacija da dobiju dvije do kraja, ali to više spada u domenu znanstvene fantastike. Češka bi morala pobijediti i Crnu Goru i Hrvatsku.
Babo dotukao Crnogorce, Tomasov je doprinos sjajan
No, okrenimo se Hrvatskoj. Bojan Bogdanović svijet je za sebe. Čovjek je u prvoj dionici potpuno dotukao Crnogorce i još jednom pokazao kako bez njega ova reprezentacija teško može napraviti nešto ozbiljnije. Kasnije je malo pustio nogu s gasa, u čemu zasluge imaju i Tanjevićevi igrači, ali njegovo su iskustvo i napadački potencijal nezamjenjivi. On je prva violina oko koje se sve vrti.
Međutim, ako Hrvatska želi izgledati bolje, morat će mu se priključiti još igrača. Svakako bismo izdvojili sjajnog Marka Tomasa čiji se ukupni doprinos možda ne vidi u svim statističkim podacima, no on svojom prisutnošću donosi mirnoću i podiže obranu. I još nešto, Tomas je imao najveći učinak (+/- statistiku) na ukupnu izvedbu momčadi (16). Jedan kolega ovdje u Cluju čak je zaključio da bi se lani igralo polufinale da je Tomas bio na dispoziciji. I nije daleko od toga.
Ova reprezentacija ima drugačiju moć, a to je spoj veterana i mladih igrača, među kojima svi ističu dvojicu koju su spremni pratiti. Babu ne moramo previše isticati, ali onaj koji je ostao dužan i vrlo je dobro svjestan toga jest Dario Šarić. Da je Šarić sadašnjost i budućnost ove momčadi, svima je jasno. I ovdje mu hrvatski navijači najviše skandiraju, bez obzira na to što momentalno ne igra na razini na kojoj znamo da može.
Dario ne smije izgorjeti
Nakon utakmice protiv Crne Gore, rekao je kako ne želi komentirati svoju igru nedovoljno zadovoljan svojom prezentacijom. Možda je pred sebe stvarno stavio prevelika očekivanja. Nije ih loše imati, ali ne mora izgorjeti u naumu da ispuni sve što je stavljeno pred njega. FIBA ga je, primjerice, uoči Eurobasketa stavila u krug kandidata za MVP-a, ali nama bi bilo draže da s Hrvatskom osvoji medalju nego da on bude besprijekoran, a momčad neuvjerljiva.
Mišljenja smo da će Dario proraditi. Ako ništa drugo, momčad će ga izbaciti ako kolektiv bude na nivou. Pa makar to bilo prvi put u nokaut-fazi. Samo neka Dario nastavi rovariti. Njegovo izvanredno čitanje igre vidjelo se na momente protiv Crnogoraca, kao i važno polaganje u završnici utakmice. Takva imaginacija i prepoznavanje situacija jedan na jedan ili dva na dva ne mogu se naučiti. S time se čovjek rađa. I zato je Šarić krucijalan.
Koliko god Dario trenutno ostao dužan, njega bismo stavili u onu rečenicu s Bogdanovićem. Bez pravog Šišija i Babe nema ni prave Hrvatske. Hrvatske koja je dovoljno dobra da se i potuče sa Španjolcima. Uostalom, oni još nisu igrali protiv nekoga tko ih može dovesti u probleme. A još se sjećaju Rija i Tomasove trice iz Seville. Zašto ih opet ne bi prodrmali?
Najbolje koeficijente ostvarite u Kladionici Hrvatske Lutrije.
