Marka Kopljara poznajem otkako se pojavio u svijetu vrhunskog rukometa. Ne mogu reći da smo 'frendovi', ali upoznao sam ga dovoljno dobro da mogu o njemu donijeti kvalitetan sud.
>> 'Iznenadili su nas neki hrvatski igrači, Kopljar prvi!'
Fin dečko, pristojan, nenametljiv. Nikad nije prezaposlen i prenervozan da bi samo prošao. Za razliku od mnogih svojih kolega, bez problema će se javiti ako vas je urednik nagazio da morate imati neku izjavu rukometaša, makar pitanje i ne bilo za njega. No, problem je što je često i na terenu djelovao tako fino, pristojno i nenametljivo. Kao da mu je neugodno protivniku rasparati mrežu. Kao da je netko u tijelo od 210 centimetara stavio 'personality' Barbike.
Svi koji su u rukometu „duboko unutra“ uvijek su se kleli u Marka. „Poslušaj me“, kaže mi jedan od takvih, „to je igračina. Pitanje je dana kad će to pokazati.“ Ali nikako dočekati. Pa onda u repki na njegovo mjesto uđe Buntić, baci se na glavu, razgrne protivnika, pogodi ili ne, a s pet stolova krene poklič: „Toooo, to je igrač, a ne onaj Kopljar…“. I tako…
Slično su počeli razmišljati i protivnici, pa pojačavati blok prema sredini i lijevoj strani napada, a „onaj krakati ionako rijetko puca“. Ujutro uoči utakmice s Francuskom prisustvovao sam u lokalnom bircu kolektivnoj kritici Kopljarova rukometnog umijeća. Njemu za utjehu, ništa bolje nisu prolazili ni Balić, ni Duvnjak, a ni neki Golužini potezi iz utakmice sa Španjolskom.
I ja sam bio vrlo skeptičan prema tome treba li visoki Požežanin uopće prelaziti centar prema protivničkom golu. Rintaj Marko u obrani, a naprijed će Bunta.
I dok smo mi tako mlatili praznu slamu, Marko Kopljar popio je napitak za hrabrost i čekao Francuze. Kako je igrao, nije popio samo jednu čašu, nego je poput Obeliksa „upao u kazanče“. Dum-dum Kopljar, lopta leti, mreža se para, a ne znaš tko je više iznenađen: mi ili Francuzi?
Da smo mogli birati utakmicu u kojoj želimo da se Marko Kopljar iz ružnog pačeta preobrazi u labuda, zbog svih onih trauma iz bliže povijesti, to bi bila Francuska. Marko je pokazao da nije Barbika. Ako može, neka to ne bude samo priča za jedan dan. Play it again, Marko.
