Nedugo nakon ulaska u nogometni katarska tvrtka Qatar Sports Investments preuzela je i rukometni PSG.

Iz Pariza su te 2012. godine odmah odaslane poruke ostatku rukometne Europe kako je cilj stvoriti megamomčad koja će pokoriti konkurenciju na domaćoj i kontinentalnoj sceni.

Katarani su s riječi uskoro prešli na djela, isti je čovjek (Nasser Al-Khelaifi) postao predsjednik rukometnog PSG-a i u Pariz su, malo-pomalo, počele stizati najveće zvijezde ovog sporta.

U prvoj sezoni doveli su današnjeg francuskog izbornika Didiera Dinarta, stigao je i leteći Luc Abalo te fenomenalni Danac Mikkel Hansen kao tri glavna asa. Osvojili su naslov prvaka Francuske, prvi u povijesti ovog kluba osnovanog 1941. godine, a ta titula bila je podstrek za novo osnaživanje snaga. U paketu pojačanja za iduću sezonu bili su i naši Jakov Gojun i Igor Vori, dok je glavna riba bio "Air France" Daniel Narcisse.

Hansen, Abalo, braća Karabatić...

Međutim, niti oni nisu pomogli. U rukometnoj Ligi prvaka PSG se doduše prvi put plasirao u četvrtfinale, ali je doživio je šok u domaćem prvenstvu jer je senzacionalni prvak postao Dunkerque. Slaba je utjeha bilo osvajanje Kupa Francuske.

Ako je tad još i postojala sumnja hoće li se stvoriti turboekipa, u ljeto 2015. ona je otklonjena. Proslavljeni hrvatski stručnjak Zvonimir Serdarušić tada je doveden za trenera, a u PSG je iz Barcelone stigao Nikola Karabatić.

Nikola i Luka Karabatić, s Hansenom, Abaloom i legendarnim Thierryjem Omeyerom bili su kičma momčadi koja se iz godine u godinu planski pojačavala.

Čupićev gol u zadnjoj sekundi još uvijek pamte

Dunkerque im se u francuskom prvenstvu više nije ponovio, ali slično poput njihovih nogometnih kolega, dominacija u domaćim natjecanjima nije bila ono što ih je zadovoljavalo. Nedostajao je toliko željeni naslov prvaka Europe kojem su najbliže stigli prije dvije godine, ali su izgubili u finalu Lige prvaka od Vardara pogotkom našeg Ivana Čupića u posljednjoj sekundi. Nevjericu koja je tad vladala na licu Thierryja Omeyera teško je zaboraviti.

Nakon što su lani na Final Fouru iznenađujuće poraženi od Nantesa, ova je sezona označena sudbonosnom odnosno posljednjom prilikom ove generacije, s obzirom na to da je Omeyer najavio oproštaj, a i neki drugi bitni igrači već su nakupili dosta godina.

I sve donedavno išlo je kao po loju. S impresivnih 13 pobjeda u 14 utakmica osvojili su skupinu B i automatski se plasirali u četvrtfinale. Imali su dovoljno vremena da se odmorie i pripreme za Kielce, bili su dosta veliki favoriti i očekivao se njihov prolaz, ali umjesto toga doživjeli su najveći debakl u novijoj povijesti kluba.

Nesalomljivi duh Cindrića i Kielcea

Znao je PSG, prije dolaska Katarana, gubiti i s više od 10 razlike, ali tih 34:24 koliko je bilo za Kielce u prvoj utakmici bio je šok od kojeg se nisu uspjeli oporaviti. U ludom su uzvratu u četiri navrata u drugom poluvremenu imali i +11, ali su se toliko potrošili u građenju te prednosti da su jednostavno pukli. Nisu izdržali, Kielce se vratilo na krilima našeg Luke Cindrića i spustilu konačnu razliku na potrebnih -9 (završilo je 35:26). Cindrić je utakmicu završio sa šest golova, bio je najefikasniji u redovima poljske momčadi.

I tako je rukometni Dream Team, klub koji ima najboljeg francuskog rukometaša (Karabatić), najboljeg Danca (Hansen), najboljeg Norvežanina (Sander Sagosen), najboljeg Nijemca (Uwe Gensheimer) ispao od kluba kojem je bilo upitno kako će izgledati ove sezone s obzirom na goleme financijske nevolje u kojima su se našli.

Trostruko veći budžet od prvaka Njemačke

PSG-ov proračun za ovu sezonu bio je 20 milijuna eura. Usporedbe radi, Flensburg, koji će vrlo vjerojatno osvojiti naslov prvaka Njemačke, a u Ligi prvaka je ostvario jedan rezultat kao i PSG (četvrtfinale), raspolaže budžetom od sedam milijuna eura.

U francuskim se medijima već neko vrijeme provlači teza kako su šeici iz Katara frustrirani rezultatima nogometnog PSG-a u Ligi prvaka. U taj su klub utukli više od milijardu i 500 milijuna eura proteklih godina, a oni ne samo da nijednom nisu osvojili Ligu prvaka već se nisu uspjeli plasirati niti u polufinale. Arapska nestrpljivost raste i nekakvo srednjoročno smanjenje ulaganja, pišu Francuzi, više nikog neće iznenaditi.

To bi se moglo odraziti i na rukomet koji ionako nije zamišljen kao udarni projekt Qatar Sports Investmentsa, već funkcionira u sjeni nogometa.

Rukomet je zasad na stand-byu, a jedno je sigurno – bit će velikih promjena u idućih godinu dana. Već iduće sezone neće biti Omeyera, koji odlazi u zasluženu mirovinu, Gensheimer se vraća u svoj Rhein-Neckar Lowen, naš Luka Stepančić prihvatio je ponudu Pick Szegeda, a od 2020. više neće biti ni ponajboljeg svjetskog rukometaša Sandera Sagosena, koji je već sve dogovorio s Kielom.