Time je pokazao da nije izgubio ljudske kvalitete koje su ga krasile dok je sve išlo kao podmazano u svojem prvom kvalifikacijskom ciklusu. Ali, iskreno rečeno, možda su novinarske i na kraju krajeva kritike svekoliko javnosti doprinijele općoj mobilizaciji reprezentacije za okršaj s Turcima. Tko zna kako bi sve završilo da „sedma sila“ nije naoštrila pera, ali isto tako i da Maminjo nije zadržao prisebnost i ostavio izbornika u sedlu nakon „kiksa“ u Grčkoj? Izgleda da je hrvatskim nogometašima potreban vanjski motivacijski faktor kako bi odigrali onako kako znaju i umiju. Jer, kako objasniti da se može dogoditi onako loša partija u Pireju, gdje im je bio dostatan samo remi za izravan plasman na Euro, i nekoliko tjedana kasnije potom prava nogometna rapsodiju u Istanbulu?
Tri vijesti o kojima se priča
Ključnu rolu imali su napadači Ivica Olića i Mario Mandžukić
Reći će neki da Grčka igra defenzivni nogomet koji ne odgovora Hrvatskoj, dok Turci jurišaju naprijed i ostavljaju dosta prostora iza svojih leđa, no to je samo djelomično objašnjenje ove paradigme. Fraza da Hrvatska igra najbolje kada je to najpotrebnije, odnosno kada je pritisnuta uz zid i nema dalje, čini se da nije samo fraza. To je od osamostaljenja Lijepe naše česta pojava kod „vatrenih“ i s time jednostavno moramo živjeti. Treba priznati da je Bilić nakon niza razočaravajućih rezultata izgubio povjerenje nacije i medija, pa se svaka njegova odluka stavljala pod mikroskop. Reprezentativci su odreda isticali da se nakon Latvije nešto među njima prelomilo na bolje, ali malo je bilo onih koji su im bezrezervno povjerovali. Naprotiv, skepsa je samo rasla. Skeptični smo dočekali i Bilićevu odluku o izostavljanju Eduarda iz prvog sastava, no pokazalo se da je izbornik sa izborom igrača pogodio točno u „sridu“.
Nije "ižvakana priča" ako utvrdimo kako je kompletna momčad u Istanbulu odigrala maestralno. Odlično su odigrali i oni u koje se najviše sumnjalo poput Gordona Schildenfelda. Možda nije uputno izdvajati pojedince u ovako velikoj pobjedi, ali već je izbornik istakao da su ključnu rolu imali napadači Ivica Olića i Mario Mandžukić. Obojica su zabili po pogodak, ali izbornik nije mislio samo na njihovu igru u fazi napada nego prije svega na njihovu „povratnu“ trku. Dva „razjarena mustanga“ hrvatske reprezentacije pretrčala su kilometre i kilometre, žestoko su pritiskali Turke u početnoj fazi građenja napada i time unosili potpunu pomutnju u njihovim redovima. Uz njih dvojicu briljirali su i Vedran Ćorluka i Darijo Srna. Za mnoge je Čarli bio i igrač utakmice, što nije daleko od istine. Luka Modrić bio je na visokoj razini, jednako kao i Ivan Rakitić.
Skinut 'turski urok' i slijedi nova renesansa hrvatskog reprezentativnog nogometa
Turci nisu imali niti jedan pošten udarac u okvir hrvatskih vrata što dovoljno govori kako je odigrala uža obrana na čelu s Josipom Šimunićem, Vidom, Schildenfeldom i Ćorlukom. Puno je suparničkih akcija u hrvatskoj polovici razbio i Tomislav Dujmović, a stigao je dati i nekoliko kvalitetnih lopti prema naprijed. Iako nije imao većeg posla, Stipe Pletikosa svojim intervencija ulijevao je sigurnost kompletnoj momčadi. Svi su odigrali za odličan i svi zaslužuju naklon, a „osumnjičeni“ izbornik možda i dva, plus ispriku što smo mu prestali vjerovati. Premda još predstoji uzvrat, na kraju ćemo reći da je „turski urok“ skinut i da slijedi nova renesansa hrvatskog reprezentativnog nogometa. Kako god, braćo Ukrajinci i Poljaci, znajte da Hrvati stižu!
