Rijeka je pobijedila Dinamo i nanijela mu tek drugi poraz u sezoni. Sada iznenađujući poraz Hajduka protiv Slavena dobiva još više na značaju. Ovako Dinamo još uvijek ima devet bodova prednosti i vjerojatno ga poraz na Rujevici neće preskupo stajati. No, to ćemo tek vidjeti na kraju sezone, jer u nogometu je sve moguće, pa čak i da Dinamo izgubi ovo prvenstvo. Kako igra na početku proljetnog dijela sezone, to uopće ne izgleda nemoguće.
Dinamo ne igra dobro, točnije igra loše, najblaže rečeno, to je činjenica, ali i s takvom igrom bez igre mogao je bolje proći u oba posljednja derbija s Hajdukom i Rijekom. Modri su se pokopali ponajviše zahvaljujući vlastitim pogreškama, i to kardinalnim, nedopustivim za neku višu razinu nogometa, a Hajduk i Rijeka vješto su znali iskoristiti uručene im poklone i dovesti prvenstvo u kakvu takvu neizvjesnost.
Dinamo u košmaru
Dinamo je odigrao kao u košmaru. Opet je za Modre bio koban jedan od njegovih bivših igrača, mislimo na Domagoja Pavičića koji je postigao sjajan gol za vodstvo Rijeke, ali po Dinamo je sve naopako krenulo nakon katastrofalne pogreške Dominika Livakovića kod prvog gola Rijeke. Kasnije mu se priključio drugim žutim kartonom Marko Lešković, a potom i Tongo Doumbija te Nikola Moro koji su napravili podjednako teško pogreške u akcijama prije drugog i trećeg gola Rijeke.
Još jednom se pokazalo da mlade igrače ne treba previše hvaliti. Znaju se umisliti i pomisliti da su već postali svjetske klase, a onda im u pravilu sve krene nizbrdo. Ako previsoko polete, sunce im spali krila i žestoko tresnu o zemlju. Sva četiri nabrojana igrača napravili su velike pogreške, ali uvijek je krucijalna ona prva, koja je vratila Rijeku u utakmicu i unijela nemir u redove Modrih.
Na početku proljetnog dijela sezone napisali smo da mlađahni vratar Dinama plijeni sigurnošću te da se u ovoj sezoni prometnuo u možda i najboljeg igrača Modrih. Teško da netko može osporiti kako je Livaković do derbija s Hajdukom odlično branio, gotovo bez pogreške, barem lako uočljive, spašavao je Dinamo u brojnim utakmicama i bio je možda najzaslužniji što su Modri dugo bili neporaženi.
Kad talenti pomisle da su već svjetske klase
Sve je po Livakovića izgledalo super do derbija s Hajdukom, gdje je zajedno s Leškovićem zakuhao pobjednički pogodak Bijelih u Maksimiru. Nije isključivi krivac, više je to bila pogreška Leškovića, ali bio je sukrivac, posebice ako je istina da je doista Leškoviću doviknuo „moja“. Nakon derbija Livaković je izjavio da su on i cijela obrana izvukli pouke i da uopće više ne razmišlja o toj pogrešci. S obzirom na to kakvu je pogrešku napravio protiv Rijeke, čini se da nije govorio istinu. Možda bi mu bilo bolje da je više razmišljao.
Očito je da Livaković nije izvukao pravovaljane pouku i opet se predao filozofiranju. Umjesto da bez prevelikog razmišljanja izbije bekovsku duboko u polje, on se odlučio za riskantno dodavanje koje u principu nema previše smisla. Jer, što da je i dodao točnu loptu, stoperi Dinama ionako bi mu je odmah morali vratiti, a on bi je opet izbio u polje.
Može Livaković pričati da to sve skupa nije ostavila traga na njemu, ali sasvim je jasno da je psihološki poljuljan, što i ne treba čuditi, ipak se radi o još uvijek mladom vrataru. Ovakve pogreške poljuljale bi i one najiskusnije, a kamoli više-manje neiskusne igrače. Livaković je skupio popriličan broj utakmica u HNL-u, međutim, on nema još dovoljno iskustva u utakmicama od velikog značaja. U domaćim derbijima, europskim ili reprezentativnim utakmicama najteže je braniti, jer je pritisak najveći, tu se vidi ili jesi ili nisi, a Livaković takve prepreke tek mora preskočiti.
Pojačanja koja to nisu
Ne treba ga sada pokopati, dapače, Livaković je pokazao da je veliki potencijal, ostajemo kod procjene da je najbolji vratar Dinama još od vremena Dražena Ladića, ali morao bi se zamisliti i vratiti se korijenima vratarske tehnike, a to znači jednostavnom odigravanju i branjenju sa što manje rizika.
Preopuštenost malo kada je dobar saveznik, ponekad nije dobro biti ni presiguran, vratar uvijek treba biti na oprezu. Livaković inače vrlo dobro igra nogom, puno radi na tom važnom segmentu igre, ali ipak je „samo“ vratar i uvijek to treba imati na pameti. Svi igrači griješe, ali pogreške vratara obično su najskuplje i najvidljivije.
Livakovićevu „partneru u kiksu protiv Hajduka“, Marku Leškoviću, nikako da krene u dresu Dinama. „Kiks“ protiv Hajduka, pa sada dva krajnje neoprezna starta i daju skeptičnu sliku prema njegovim mogućnostima. Tongo Doumbija doveden je da bude pojačanje, ali Malijac je za sada daleko od te kvalifikacije. Osim sirove snage malo toga ima za ponuditi.
Ne znamo utječu li na Nikolu Moru posljednje transferne spekulacije, zacijelo nije lako mladom igraču ostati pribran kada se njegovo ime spominje u kontekstu velikih i bogatih klubova kao što su Benfica i Šahtar, ali ostaje činjenica da mu forma kopni umjesto da raste.
Dinamo nema igru, a ni "pravog" trenera
Kako god, Dinamo na početku proljetnog dijela sezone ne izgleda kao momčad koja bi mogla nešto ozbiljnije napraviti u Europi. Modri previše griješe, a ni nemaju izgrađenu igru, izgledaju neuvjerljivo i potpuno neuigrano, kao da su se sastali na treningu prije nekoliko dana.
Dinamo u HNL-u pobjeđuje na individualnu kvalitetu, sve se manje-više svodi na solo akcije najboljih igrača, što je u pravilu dostatno u domaćem prvenstvu protiv nedoraslih protivnika, ali s takvom igrom teško će nešto napraviti protiv nešto kvalitetnijih inozemnih klubova.
Kako Modri igraju postavlja se pitanje imaju li uopće trenera? Ruka trenera baš se i ne vidi, a rezultat i igra uvijek idu na dušu šefa stručnog stožera. Zašto Dinamo ne igra dobro pitanje je za trenera Marija Cvitanovića. Mi ga postavljamo od početka sezone, još tamo od srpnja, kada smo izašli s prvim kritikama, i nećemo se previše ponavljati. Trener, dakako, nije isključivi krivac, vidljiv je i manjak kvalitete, što ide na dušu Upravi, ali i s ovim kadrom Dinamo bi trebao igrati znatno bolje. Ili se varamo?
