Na otvorenju utakmice u jednom trenutku nam se učinilo tako logično: plava, skoro pa „azurna“ boja - i teški „catenaccio“, ali na kontra strani od Talijana. Dinamo je započeo onako kako je Željko Sopić i najavio: svi duboko nazad u dvostruki blok. Juve nije imamo šansi na startu, ali bilo je logično da Dinamo neće dugo izdržati bez pogreške. „Modri“ jednostavno ne znaju igrati teški bunker i negdje je moralo doći do „kratkog spoja“.
Kada je pao prvi gol, dalje je bila samo formalnost. Dinamova obrana jednostavno nije u stanju duže vremena igrati koncentrirano i odgovorno. Prva dva gola pala su nakon velikih pogrešaka. Kada treba istrčati, ne istrče i sprečavaju zaleđe, kada ne treba, istrče i otvore koridore. Jasno da je Juventus bolji i da bi Dinamo izgubio u svakom slučaju, ali nema smisla izaći na travnjak s idejom da ni ne pokušate igrati. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliki je posjed lopte bio u prvih 20 minuta, kada Dinamo praktički nije spojio dva dodavanja.
Povratak BBB-a
Ne kažemo da je Dinamo trebao krenuti grlom u jagode, potpuno otvoreno i ofenzivno, ali ne možete preko noći u potpunosti odustati od svojeg stila igre, a zna se kako Dinamo igra, tehnički i od noge, s pokušajem kontrole lopte. „Modri“ su promijenili taktiku nakon što je pao drugi gol i to je odmah izgledalo dosta bolje. Ako ništa drugo, zbog dojma se trebalo pokušati „igrati nogomet“ od prve minute, jer ono što je Dinamo igrao na otvorenju utakmice izgledalo je prilično smiješno.
Sopićeva ideja vjerojatno je bila da pokuša što duže zadržati „nula“ i tako uvede nervozu u redove gostiju, ali to je bila teška utopija. Sopić nas u taktičkom smislu nije oduševio, Dinamo nije ostavio ništa bolji dojam nego u Lyonu, ali nema smisla ni previše kritizirati jer i prije utakmice je bilo jasno kako će to završiti. Jednostavno, razlika u klasi je prevelika.
Neki su se pitali zašto su platili dvjestotinjak i više kuna za ulaznice da bi gledali takav užasan nogomet momčadi za koju navijaju, ali većina od 25.000 i kusur ljudi nije bila previše razočarana. Dobar dio ljudi došao je zbog Juventusa a ne zbog Dinama, to je prilično jasno. Maksimir je bio jako dobro popunjen, BBB-i su ispunili sjever, vratili su atmosferu i navijačku kulisu na stadion. Nije bilo nekih velikih incidenata, ali nisu se mogli suzdržati od vrijeđanja bivšeg čelnika Dinama, a i ta jedna baklja im nije trebala, no izgleda da bez toga jednostavno ne može.
Dybala pokazao klasu
Paulo Dybala povukao je dva najbolja poteza utakmice zbog kojih je nagrađen pljeskom objektivne maksimirske publike. Prvo je zabio, a onda je izbacio loptu izvan igre da u igru uđe Marko Pjaca. Dybala je pokazao klasu, vic u igri, svaki put kada primi loptu ostavlja pravi umjetnički dojam. Mekan je, ali u isto vrijeme čvrst i eksplozivan, a ima i „pljucu“. Šemper bi o tome zacijelo mogao nešto više reći. Gonzalo Higuain, najskuplji nogometaš Juventusa i Italije u povijesti, drugi je tip igrača, klasični je golgeter, „ubojica“ koji čeka i u pravilu dočeka svoju šansu.
Juve je došao odraditi posao i odradio ga je s pola gasa. Teško je reći koliko je moćan, jer Dinamo nije nikakvo mjerilo, no vidi se da ima još puno prostora za podizanje igre i može se očekivati da će biti sve bolji kako sezona bude odmicala. Tko zna, možda pomrsi račune Barci, Bayernu i Realu.
Još jedna tradicija je nestala, nema više kultnog Domagoja
I na kraju, nakon očajne igre Dinama, na Maksimiru ni tuga se više nema gdje utopiti. Još jedna tradicija je nestala, nema više kultnog Domagoja, u kojem su novinarske "elitne trupe" zajedno s legendarnim konobarima, znanima i neznanima provodile noći i dane, dočekivali praskozorna jutra bistreći politiku i truseći "litre i vode", gdje se u sitne noćne sate od Ive, Robija ili strastvenog hajdukovca Stanka mogla naručiti kava i nešto za prigristi, gdje su se slavile velike pobjede Dinama i hrvatske reprezentacije, a još češće utapala tuga nakon bolnih poraza i umiralo od smijeha uz stand-upove i lamentacije čuvenog Koskea.
Ostale su samo uspomene i sjećanja na neka prohujala vremena. HNS-ov kamp sve će to pregaziti i prebrisati, ali vrijeme se vratiti neće i ne može, ništa više nije isto. I tako, još jedna partija je nepovratno odigrana, Dinamo izgleda gore nego ikada u zadnjih desetak pa i više godina, a na vratima je Hajduk. Donose li neki novi vjetrovi i velike promjene u odnosima moći u hrvatskom nogometu? Derbi bi mogao dati odgovor.
