Naravno da ništa od toga ne bi bilo moguće bez 'Gospodina Zraka'. Bio je samo jedan i neponovljivi Michael Jordan. No, i on je morao proći školu prije nego je došao do prvog naslova. Prije toga bio je nezaustavljivi stroj za trpanje koševa. I ostao je takav, ali je morao promijeniti odnos prema suigračima. Naučio je da bez sporednih, ali itekako bitnih igrača nije moguće doći do prstena.
Dvojica velikana, zakletih suparnika i mrskih neprijatelja
Rivalstvo koje je promijenilo NBA: Bili su to klasici nad klasicima
Jedan od njih, bez kojega je mogao živjeti, ali ne i odlučiti sve utakmice bio je John Paxson. Sličnu ulogu imao je kasnije Steve Kerr, a upravo su takvi igrači onemogućavali protivničke obrane da pronađu rješenje za Jordanove Bullse. Pogotovo u napetim završnicama kad se sve svodilo na jednu loptu. Pokazali su mu da ne treba nužno svaku večer ići iznad 30 poena da bi došao do pobjede. Iako je on to ipak radio, a ponajviše u čuvenoj seriji s Phoenixom.
Bullse su u velikom finalu 1993. čekali Sunsi predvođeni MVP-om lige Charlesom Barkleyjem. Phoenix je te godine dobio 62 utakmice u regularnom dijelu i glasio je kao najozbiljniji kandidat za skidanje Chicaga s trona, dok je pred Philom Jacksonom i njegovim momcima bila prilika da postanu prva momčad nakon Celticsa iz 60-ih koja je osvojila tri uzastopna naslova. Serija će ostati upamćena i po tome što je u pet od šest utakmica slavila gostujuća ekipa.
Za Sunse, to je bilo prvo NBA finale od 1976. godine i drugo uopće u klupskoj povijesti. Iako iz iste draft klase i ogromnog potencijala, između Jordana i Barkleyja postajala je razlika. Jedan je već osvojio dvije titule, a drugi bio frustriran činjenicom da mu to nikako nije uspijevalo poći za rukom. Tijekom 80-ih je bio u sjeni Juliusa Ervinga i Mosesa Malonea, a potom je zatražio 'trade' iz Sixersa koji je na koncu dobio odlaskom u Arizonu.
Jedina prepreka na putu do ostvarenja sna bio je Jordan, ali planove mu je pokvario netko drugi. Neočekivani junak koji je Chicagu donio prvi takozvani 'three-peat' bio je upravo Paxson. Njihova finalna serija bila je pravi hit. Fantastični dvoboj imao je sve što jedno finale može poželjeti, jedna utakmica otišla je u tri produžetka, Jordan je dvije večeri otišao preko 40 poena, a pravo iznenađenje tek je slijedilo.
Šesta utakmica finala igrala se u America West Areni u Phoenixu. Bullsi su nakon tri četvrtine vodili 87-79, ali su Sunsi na Barkleyjevim krilima preokrenuli rezultat i poveli 98-94 prije nego li je Jordan zabio za samo dva koša zaostatka. Bullsi su u zadnjoj dionici zabili samo devet poena, sve preko Jordana. Međutim, tada se odigralo nešto što nitko nije mogao predvidjeti.
Nakon time-outa, sve oči bile su uprte u Jordana. U posljednjem posjedu svi igrači Chicaga su dirali loptu, da bi u konačnici Horace Grant fluidnom kretnjom pronašao otvorenog Paxsona koji se nalazio malo iza linije za tri poena i pogodio svoj najveći šut karijere. Do kraja je ostalo još 3,9 sekundi, a Grant je s istekom vremena blokirao šut Kevina Johnsona. Paxson je dotad bio na pet poena, ali bio je taj koji je postao heroj. Njegov šut ušao je u povijest kao jedan od najvećih momenata u povijesti NBA finala. I obilježio je spektakularnu seriju.
''Da budem iskren, bio sam sretan što sam uopće u igri'', nedavno je izjavio Paxson, koji je uoči tog doigravanja bio pod upitnikom zbog ozljede. Na kraju je upao na roster i dočekao svojih 'pet minuta slave'. Slave zbog koje ga se i danas sjećaju kao velikog natjecatelja i suigrača.
