Pobjedom Spursa protiv Bostona u nedjelju ispisana je povijest NBA-a. Duncan, Ginobili i Parker ostvarili su 541. pobjedu u regularnoj sezoni i time prestigli legendarnu trojku Celticsa Larryja Birda, Kevina McHalea i Roberta Parisha. Baš u njihovom TD Gardenu. Ujedno su i trio koji je odigrao najviše utakmica u povijesti NBA-a i ima najviše pobjeda u doigravanju.
Tri vijesti o kojima se priča
'Djedica' koji odbija reći dosta: Najveće lekcije 'Mr. Fundamentala'
Efekt 'Twin Towersa' i kako je sve počelo
Neumoljiva trojka Spursa mogla bi doći i do magične brojke od 600 pobjeda, ali za tako nešto trebat će im senzacionalna sezona i sreće sa zdravljem. Kako su Duncan i Ginobili na ljeto produljili svoje ugovore na još dvije godine, a Parker će igrati još nekoliko sezona, izvjesno je da ćemo dočekati i taj trenutak. Ako ne ove godine, sljedeće će sigurno preko 600. Ukoliko ne bude, za njih, nekih preuranjenih umirovljenja.
Kako su se vremena promijenila, ovaj rekord mogao bi dugo ostati netaknut. Ovisno o tome na kojoj će se brojci zaustaviti, ali teško će se ponovno naći trio koji će toliko dugovječno igrati zajedno i istovremeno uživati na ovako visokoj razini. Jer, za uspjeh je potrebno jedno i drugo. Uz uzajamno povjerenje, razumijevanje i poštovanje. A to rijetko tko gaji poput vesele obitelji Spursa.
Kult pobjeđivanja
Dug je put do stvaranja kulta pobjeđivanja. Za to treba imati viziju, strpljenja, ali i malo sreće, a San Antonio je imao sve. I do najsitnijih detalja razradio je svoju filozofiju igre i stvorio sustav koji danas mnogi žele kopirati. Žele biti upravo poput njih – savršeno uštimani stroj. No, da bi se postigao taj nivo za to treba imati prave ljude na pravom mjestu.
Iako, teško da bi išta od toga bilo moguće da 1997. godine prvi 'pick' drafta nije pripao Spursima. Tada je na scenu stupio golobradi Tim Duncan. Najveći svih vremena na poziciji krilnog centra i jedan od najboljih ikad koji je igrao košarku. Naravno, trebalo ga je usmjeriti i oko njega složiti momčad, a za to nije bilo boljeg čovjeka od Gregga Popovicha.
Iskusni Pop nedavno je postao novi trener američke reprezentacije. Zamijenit će Mikea Krzyzewskog nakon Igara u Riju. To je priznanje koje je on definitivno zaslužio, a SAD je dobio najboljeg mogućeg trenera. Ipak, ne možete voljeti košarku, a ne voljeti ili barem cijeniti ono što rade Popovich i Spursi, koji još nisu sišli s pozornice. Kao da odbijaju reći zbogom, pritom konstantno pronalazeći novu motivaciju i prilagođavajući se aktualnom vremenu.
Popovich ih je birao i stvorio
San Antonio je poput dobrog vina. Što stariji, to bolji. Ništa drugačija nije ni ova sezona. Ponovno su iznenadili povratkom stare garde, a pritom doveli i najboljeg slobodnog igrača na tržištu. Ponovno u Popovichevoj režiji. Kod njih se to radi gospodski, ljudski. Momčad je ispred svega i nema nedodirljivih. Upravo je Popovich najzaslužniji za današnji roster i ovaj fenomenalan podvig.
Nakon Duncana, Spursi su na draftu 1999. u drugoj rundi izabrali Manua Ginobilija, ali pridružio se momčadi tek 2002. godine i odmah sudjelovao u pohodu na naslov, drugom u klupskoj povijesti. Bila je to jedna od najvećih krađa u povijesti drafta. Parker je, pak, izabran u prvoj rundi 2001., ali nije od početka bio igrač kakvim ga danas poznajemo. Popovich je muku mučio dok je od njega stvorio playmakera koji neće gledati samo koš.
Vratilo mu se višestruko. Kao s Leonardom, koji je priča za sebe. Samozatajni momak koji je već bio MVP finala i najbolji obrambeni igrač lige, a tek su mu 24 godine. Oko njega se već počela graditi nova trojka koja ima od koga učiti. Na njima će ostati nasljedstvo San Antonija. Tradicija koju su stvorili Duncan, Ginobili i Parker. I službeno najveći trojac koji je igrao na NBA parketima.
